POSJET  KARDINALA  BOZANIĆA  JASENOVCU

Kardinal Bozanić, 24. rujna 2009. posjetio je Jasenovac «balkanski Auschwitz», kako ga   neki zovu. Ovaj posjet je izazvao mnoge komentare i pozitivne i negativne. Postavlja se osnovno pitanje: je li kardinal Bozanić zakasnio svojim posjetom Jasenovcu ili je možda uranio? Zakasnio, zato što je to već trebao ranije uraditi on ili netko iz crkvenih vrhova prije njega? Uranio, zato što nije niti jednom riječju izrazio pokajanje i tražio oprost za učešće Katoličke crkve i njenih Božjih poslanika u dovođenju Pavelića i ustaša na vlast i  njihovom učešću u stvaranju i održavanju te vlasti i tzv. NDH, pa i za učešće nekih  duhovnih pastira u direktnim zločinima protiv Srba i Židova, Hrvata antifašista, lijeve hrvatske inteligencije, Roma i drugih koji nisu podržavali ustaški režim?

Na ovaj posjet kardinala Bozanića Jasenovcu, oglasio se «Margelov institut» iz Zagreba, ugledna židovska nevladina organizacija koja djeluje na području cijele Hrvatske, što je objavljeno u riječkom «Novom listu» 26. rujna 2009. pod naslovom «Kardinal počinio kardinalnu pogrešku – nije se ispričao», gdje se, između ostalog kaže:

«Čitava Hrvatska više od pola stoljeća očekivala je posjet prvog čovjeka «Crkve u Hrvata» balkanskom Auschwitzu – hrvatskom Jasenovcu. Konačno, on se u četvrtak 24. rujna 2009. godine i dogodio, no umjesto isprike, dubokog naklona žrtvama i tihe molitve, kardinal se retorikom rigidnog hrvatskog desničara obrušio na Tita, hrvatski antifašistički partizanski  pokret i komuniste od kojih je velika većina ostavila svoje kosti upravo na jasenovačkom tlu; naposljetku izjednačio je komunizam s fašizmom i nacizmom. Između ostalog kazao je, spominjući hrabrim svjedokom najuzornijeg blaženog Alojzija Stepinca i ovo: «Žrtve u jasenovačkom logoru vape za istinom, one vape za istinom i o našem Blaženiku».

Zato istine radi spomenimo i neke historiografske činjenice od kojih se bježi kao vrag od tamjana. «Katolički list» br. 25., tečaj 92. u četvrtak 26. lipnja 1941. na naslovnici u skladu s nalogom ustaškog ministra Artukovića donosi slijedeću ustašku odredbu» «Poglavnikova izvanredna zakonaska odredba i zapovijed»; gdje se između ostalog kaže:

«Budući Židovi šire lažne vijesti u svrhu uznemiravanja pučanstva te svojim poznatim spekulativnim načinom smetaju i otežavaju opskrbu pučanstva, te se kolektivno za to smatraju odgovornim i prema tome će se proti njima postupati i spremati ih povrh kazneno pravne odgovornosti u zatočenička sabirališta pod vedrim nebom»

«Katolički list» promptno i bez zadrške objavljuje slijedeću preporuku:

«Daje se na znanje veleč. Pastoralnom svećenstvu koje neka gornju Zakonsku odredbu proglasi narodu sa propovjedaonice u prvi dan kada se narod u punom broju skupi u crkvi». Alojzije, v. r. Nadbiskup

Isto tako u ovom napisu u «Novom listu» navodi se i slijedeće:

«Na prijedlog ministra pravosuđa i bogoštovlja NDH dr. Pavla Cankija svojom odredbom oč. Broj 111-Zsl-1944., pod tek. Br.552-Zsl. Stepinac Alojziju, nadbiskupu zagrebačkom dodjeljen je 1944. godine od Poglavnika «Red za zasluge – Velered sa zviezdom», uz slijedeće obrazloženje u službenom NDH glasilu «Narodnim novinama»:

«Što se kao metropolit zagrebački odlučno uzprotivio odnarodnjivanju međimurskog hrvatskog pučanstva posredstvom stranih svećenika i što je prosvjedovao zbog neprijateljskog bombardiranja nezaštićenog zagrebačkog građanstva. Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s pordučja Nezavisne države Hrvatske.»

I na kraju ovog napisa se naglašava:

«Posjet primasa hrvatske Rimokatoličke crkve Jasenovcu stoga nema povijesnu važnost jer nije ispunio očekivanja potomaka žrtava i hrvatske antifašističke tradicije kao temeljne vrijednosti hrvatske državnosti»

U ovom zapisu ćemo prikazati još mnoštvo činjenica koje dokazuju da se kardinal Bozanić imao itekako razloga ispričati žrtvama i tražiti oprost (to je za sada najmanje što je trebao učiniti).

 Ovdje ćemo se poslužiti onim što je napisano u knjizi «MAGNUM  CRIMEN – Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj» koja je u prvom izdanju izašla 1948. godine, tiskana u Zagrebu, te u reprintu izdana 1986. godine, tiskana u Beogradu. Knjigu je napisao prof. dr Viktor Novak, nekadašnji naučni suradnik Vatikanskog arhiva, poznavalac nekoliko svjetskih jezika, historičar, jedan od najvećih južnoslavenskih, a posebno hrvatskih intelektualaca, odraslih u okviru katoličke crkve. Prema tome imao je najviše uvida u većinu poslova u okviru Katoličke crkve, uključujući i sam Vatikan, pa time i najviše kvalifikacija i prava da izvrši radikalnu kritiku klerofašizma, konzervativizma i reakcionarnog  dijela katoličke crkve. Dokumentirani materijal sadržan u ovoj knjizi na preko 1000 stranica opisuje strahote koje su narodi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolazili u Drugom svjatskom ratu, posebno Srbi i Židovi i učešću u tome katoličke crkve i njenih dužnosnika.

Prikazat ćemo samo nekoliko činjenica, uglavnom kroz izvode iz katoličke i ustaške štampe, bez  tisuće svjedočanstava preživjelih učesnika i stradalnika tih događaja, koja se isto tako dokumentirana nalaze u spomenutoj knjizi Prikazat ćemo samo dio onoga što su o tim događajima pisali katolički i ustaški listovi. Tako bar nitko neće moći reći da je to «poznata komunistička propaganda», kako se uvijek reagira kada su u pitanji zločini ustaša i njihovih pmagača u NDH.

                              Prvi  kontakti  Katoličkog  klera s ustaškim vlastima u NDH  

Sutradan, po proglašenju NDH, dakle 11. travnja kardinal Stepinac posjećuje dr Milovana Žanića, prvog ministra policije u NDH «...da ga pozdravi u ime crkve i da s njime ostane u dužem razgovoru...» (Ustaški list «Hrvatski narod» od 14.travnja 1941.)

«Hrvatske novosti» br. 2., uskršnji broj 1941. pišu povodom posjeta Stepinca ustaškim glavešinama:

«Tim je uspostavljena uska suradnja između ustaškog pokreta i najvišeg predstavnika rimokatoličke crkvene vlasti u državi Hrvatskoj...».

«Katolički list» br.16.iz 1941. objavio je kao:

«jednu značajnu epizodu..» -  poslije popodnevne svečanosti večernjeg Uskrsnuća za Uskrs.

«...počasno mjesto za zastupnike državne vlasti zauzeo je Vojskovođa Slavko Kvaternik i kad je završen svečani obred nadbiskup Stepinac je posebno, odlazeći iz svetišta blagoslovio Kvaternika, koji je kleknuo i poljubio mu prsten...»

«Katolički list», u ime Katoličke crkve objavljuje široku reportažu o događajima u NDH sa izjavama kardinala Stepinca i poglavnika Pavelića povodom posjeta Stepinca Paveliću 16. travnja 1941., uz čestitke i priznanja Hitleru  i Musoliniju, što su Božjom providnošću omogućili uspostavu NDH.

Nadbiskup Stepinac, 28. travnja u ime Katoličke crkve poslanicom objavljuje svom svećenstvu formiranje NDH, gdje se između ostalo kaže:

«...Jer koliko god bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja, koliko god bili heterogeni faktori koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. Bog je to učinio i oči naše pune su divljenja...»

«...ne govorim vam samo kao sin hrvatskog naroda nego još više kao predstavnik Svete Crkve...»

«...Odazovite se stoga spremno ovom mom pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH...»

«...Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda mi smo duboko uvjereni, da će naš narod naići na puno razumjevanje i pomoć...»

«...Pozivam vas časna braćo svećenici da ne prestanete poticati povjerene vam vjernike na molitvu, ali još više da sami kod oltara  božjeg podižete ruke k Ocu Zvijezda... da Poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini da narod hrvatski bude narod Božji, odan Kristu i Crkvi njegovoj sagrađenoj na pećini Petrovoj...»

(«Katolički list» br. 17. 1941.god.)

Ova poslanica je objavljena u svim novinama i čitana nekoliko dana u cijelosti i u izvodima na radiu (krugovalu).

Dr Kvirin Bonefačić, biskup dalmatinske dijeceze i u ime biskupa šibenskog, hvarskog i bokokotorskog uputio je telegram Paveliću i Kvaterniku sa ministrima u vladi u kojem se kaže:

-Paveliću:

«Sveta mi je dužnost da Vas u ime svojeg čitavog svećenstva dijeceze, a siguran sam da Vam tumačim osjećaje i ostalih trojice dalmatinskih biskupa, najsrdačnije pozdravim kao obnovitelja slobode i NDH, izražavajući svoju iskrenu odanost i obećavajući u svemu revnu suradnju i proseći Boga da blagoslovom i potpunim uspjehom okruni Vaše veliko djelo na sreću i spas hrvatskog naroda.» ( Novine «Novo doba», 18. travnja 1941.god.)

-Kvaterniku:

«U ime svoje i dijeceze pozdravljajući Vas i sve ostale ministre imenovane od junačkog Poglavnika za vladu obnovljene i slobodne NDH i obećavajući Vam iskrenu suradnju molim za pomoć Višnjega i njegov blagoslov za uspješno obnovljenje Krešimorove i Zvonimirove Hrvatske i sreću hrvatskog naroda.» («Novo doba», 18.travnja 1941.god.)

Biskup Bonefačić uputio je promemoriju protiv partizana i njihovih obitelji guverneru Dalmacije u Zadru, a guverner je, istu proslijedio komandi 6. armijskog korpusa u Splitu, prefekturi i generalnoj policijskoj direkciji u Zadru, a ona glasi:

«U vezi s onim, što je već izloženo u našem Pro-memoriju br. 51 od 18. studenog 1941. koja se odnosi na borbu protiv četničko-komunističkog banditizma u kotarevima Sinj, Livno i Bosansko Grahovo, saopćavamo da splitski biskup, podupirući svesrdno molbu katoličkog klera u ovim krajevima, kako vam je već saopćeno, stavlja daljnji prijedlog da se za zlodjela i štete koje su se već dogodile ili koje će se eventualno dogoditi, proglase odgovornim familije bandita, koji žive u mjestima ovih krajeva , smatrajući, da će ova mjera sigurno imati učinak, povratak mnogih bandita svojim kućama.

Ovaj komesarijat živo podupire prijedlog iznijet u tom pravcu.» (Akt je potpisao mjesto guvernera šef kabineta g. A. Spechel, a datiran je sa 4.prisinac 1941. br.2730 Kab.9139, Vlada za Dalmaciju).

Krčki biskup dr Josip Srebrnič je isto surađivao sa ustašama, pa čak i sa okupatorima Talijanima i Njemcima – uputio je područnom svećenstvu (pod br. 679) akt u kojem je pozvao «...dušobrižnike i opće crkvena lica da u nenadanom i neočekivanom stvorenom stanju odgovornim okupacionim čimbenicima idu na ruku u održavanju reda i poretka...»

(«Katolički tjednik», 15. lipnja 1941.god.)

Biskup Srebrenič odlikovan je od Pavelića o trogodišnjici uspostave NDH (1944.god.) «Veleredom za zasluge»

Đakovački biskup dr Antun Akšamović između ostalog piše u «Glasniku biskupije bosanske i srijemske»:

«...zato neka Gospodinu naša najdublja zahvalnost...Tim više što se je Božjem Milosrđu svidjelo, da nam je poslao čovjeka Poglavnika naše države, koji se zakleo Bogu Svemogućem i Sveznajućem, da će hrvatski narod voditi našim utrtim putevima...»

(«Glasnik biskupije bosanske i srijemske», broj 7-8 1941.god.)

Biskup Akšamović koristi i korizmenu poslanicu, te početkom 1942. godine piše:

«Osloboditelj Hrvatskog Naroda udružen s Vođom Njemačkog Reicha i s Duceom susjedne Italije, nakon osam i pol stoljeća udara temelje uskrsnuloj državi Hrvatskoj.Poglavnik naše mlade NDH i njezine oružane snage obnavljaju duh hrvatskih vitezova u snažnom zovu ZA DOM SPREMNI!»

Poglavnik zemaljskog vrhovništva obnavlja duh crkvenog jedinstva u savremenom zovu: Natrag  vjeri otaca! Jedinstvo u katoličkoj crkvi!

U NDH se visoko poštuje sloboda svete katoličke Crkve i nada sve se cijeni uzvišeni apostolat ove od Isusa  Krista ustanovljene ustanove...

       Hrvatima je nad sve drag zov:Za dom spremni! To je zov, koji nas je sve ujedinio u službi

       ljubavi prema NDH. Njemcima je jednako drag zov:Heil Hitler!, koji sve Nijemce  

       oduševljava za velike ideale Njemačkog  Vođe. Sve je ovo dobro i plemenito...»

       («Glasnik biskupije bosanske i srijemske», broj 2, 1942. godine)

       Predstavnici čitavog episkopata u tadašnjoj NDH na čelu s kardinalom Stepincom, 26.   

       lipnja 1941. posjetilo je Pavelića da mu pokaže svoju lojalnost i spremnost na suradnju.

       U posjetu su bili, pored kardinala Stepinca: nadbiskup Beograda Josip Ujčić, nadbiskup

       sarajevski Ivan Šarić, biskup banjalučki fra Jozo Garić, biskup đakovački Antun

       Akšamović, biskup splitski Kvirin Bonefačić, biskup hvarski  Miho Pušić, biskup

       šibenski Jerolim Mileta, biskup senjski Viktor Burić, kapitularni vikar križevački

       Dane Šajatović i zastupnik biskupa mostarskog fra Mišića, fra Petrović.

 Tom prilikom je kardinal Stepinac istakao da «ljubav prema vjeri i prema narodu izvire

 iz Božjeg bića kao jedinstvenog izvora» i nastavio:

 «Ta svijest dovodi nas danas pred Vas da Vas kao legitimni predstavnici crkve božje u

 NDH od srca pozdravimo kao njenog državnog Glavara s obećanjem naše iskrene i

 lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine...»(«Katolički tjednik», 6. srpnja 1941.godine)

Poglavnik Pavelić 18. svibnja 1941. godine čini dvije najveće izdaje i sramote za hrvatski narod, a to su: ponuda «Zvonimirove krune» talijanskom caru Viktoru Emanuelu III. da imenuje Armana di Savoja, vojvodu od Spoleta za kralja Hrvatske, te potpis ugovora s Mussolinijem o predaji Dalmacije i Istre Italiji. Poslije podne isti dan delegaciju NDH na čelu s Pavelićem primio je i papa Pijo XII. U delegaciji su bili i predstavnici Crkve u NDH: zagrebački pomoćni biskup Salis-Sewis, generalni vikar nadbiskupije, delegat nadbiskupa Stepinca, župnik Ivan Mikan iz  Slunja, župnik iz Kustošije Vilim Cecelja i franjevac profesor Radoslav Glavaš.

O tome je opširno pisala ustaška i katolička štampa, «Hrvatski narod», «Katolički list», «Katolički tjednik», «Novi list», te radio (krugoval).

                  Prekrštavanje  Pravoslavaca  u  Katolike  i  pohrvaćivanje  istih

U skladu sa planom ustaških vlasti o «rješavanju srpskog pitanja» (Podsjeća li vas ovo na događaje iz 1991. godine i stalno inzistiranje Tuđmana na «rješavanju srpskog pitanja» u Hrvatskoj – «Srbi su remetilački faktor u Hrvatskoj» - Tuđman), u NDH, već 3. svibnja 1941. poglavnik izdaje «Zakonsku odredbu o načinu prijelaza s jedne vjere na drugu», ukinuvši sve dotadašnje zakonske propise o prijelazu s jedne vjere na drugu. Ministar za bogoštovlje i nastavu Mile Budak uputio je ovu poglavnikovu odredbu svim ordinarijatima. S time u vezi Kancelarija  nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu izdala je već 15. svibnja 1941. odredbe koje je uputila svemu svećenstvu svoje i ostalih dijeceza preko nadležnih ordinarijata u NDH i objavila ih u svome «Katoličkom listu» (pod br. 4104).

Pavelićeva vlada je 30. lipnja i 14. srpnja 1941. izdala odredbe o prelazima pravoslavnih vjernika (Srba)  na katoličku vjeru  i poslala je «Biskupskim ordinarijatima u NDH» U jednoj odredbi se između ostalog kaže:

«Molimo Preuzvišeni Ordinarijat da bi u povjerljivoj formi obavjestio sve župske urede u pogledu primanja pravoslavnih u Katoličku crkvu. Pravoslavnim se neće ni u kojem slučaju dozvoliti da prelaze u grko-katoličku crkvu. Intencije su Hrvatske Vlade, da se u Katoličku crkvu ne primaju pravoslavni popovi, učitelji i zatim uopće inteligencija i napokon bogati sloj trgovaca,  obrtnika i seljaka radi kasnijih eventualnih odredaba s obzirom na njih, da se ne bi izvrgnula neugodnostima vjera i ugled katolicizma...»

Dr Mile Budak, doglavnik, na ustaškom skupu u Križevcima 6. lipnja 1941., gdje je prije zbora održana misa, između ostalog naglašava:

«...Činjenica što je skupština započeta misom dokazuje da je Hrvatska država kršćana...Ja naglašavam ovo, jer je potrebno da se znade da smo mi država dviju vjera, katoličke i muslimanske...» («Katolički list» br. 29., 1941.god.)

Na velikom ustaškom zboru održanom 13. srpnja 1941. godine u Karlovcu Budak govori:

«...Braćo i sestre! Cijeli ustaški pokret temelji se na vjeri. To je prije svega velika vjera u našu pravednu stvar, velika vjera u Svemogućega, koji pravednoga nikad ne ostavlja. Na našoj odanosti crkvi i katoličkoj vjeri temelji se cijeli naš rad, jer nas je povijest naučila, da kad ovdje ne bismo bili katolici da bi nas davno nestalo...Eto, braćo i sestre na te svetinje, na crkvu, vjeru i obitelj, najviše navaljuju neprijatelji, a to su pravoslavci svih klasa i boljševici...» («Katolički tjednik», 17. srpnja 1941.god.)

U Gospiću, ljeti 1941.godine Mile Budak je rekao:

«Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate».

U tu «šemu» se već jako dobro uklopila Katolička crkva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, prekrštavanjem pravoslavaca u katolike i «pretapanjem» istih u Hrvate, i tako najneposrednije učestvovala u zločinačkim akcijama ustaša i NDH.

Dr Milovan Žanić, ministar policije u NDH, koji je imao čast da ga Stepinac posjeti prvi dan po proglašenju NDH, na ustaškom zboru u Novoj Gradiškoj, između ostalog je rekao:

«Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog, i nema te metode, koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti, da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba. Mi to ne tajimo, to je politika ove države, i to kad izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim načelima»... («Novi list», 3. lipnja 1941. god.)

Dr Mile Budak, na ustaškom zboru u Ivancu 3. kolovoza 1941. god. govori:

«Treba se sjetiti da je katolička crkva, koja nije teroristička organizacija niti je vode maloumni, vodila šest križarskih ratova za oslobođenje Kristova groba. I išlo se tako daleko, da su i djeca išla na križarsku vojnu. Kad je to tako bilo u 11. i 12. stoljeću, mi smo sigurni, da ta crkva razumije i ustašku borbu»... ( «Novi list», 4. kolovoza 1941. god.)

Župnik u Udbini, Mate Moguš, obraćajući se vjernicima govori:

«Dosad smo za katoličku vjeru radili molitvenikom, a sad je došlo vrijeme, da radimo puškom i revolverom... Iselit ćemo i istrijebit ćemo srpski narod u Hrvatskoj, i bit ću sretan kad budem mogao dijeliti srpsku zemlju Hrvatima. Ustaše će se nemilosrdno boriti i istrijebiti sve one koji ne budu vjerni NDH i njenom Poglavniku i stvaraocu Anti Paveliću. Pogledaj, narode, onih 16 hrabrih ustaša, koji imadu 16.000 metaka i koji će pobiti 16.000 Srba, poslije čega ćemo dijeliti Mutilačko i Krbavsko polje...»( «Novi list», 24. srpnja 1941.god.)

«...U Hrvatskoj ne može biti Srba i pravoslavlja, a Hrvati će se pobrinuti, da se to što prije ispuni...» («Hrvatski narod», 30.srpnja 1941.god.)

Do 11. mjeseca 1941. poslovima pokatoličenja i pohrvaćenja Srba-pravoslavaca bavio se poseban odsjek u okviru «Državnog ravnateljstva za ponovu», a na čelu tog  odsjeka je bio fra Dionizije Juričev. Taj isti fra Dionizije Juričev je u selu Staza pokraj Sunje, Južno od Siska, o prekrštavanju rekao:

«U ovoj zemlji ne može više da živi nitko osim Hrvata, jer ovo je zemlja Hrvatska, a ako se netko neće pokrstiti mi znademo kud ćemo s njim. Ja sam u ovim gore krajevima davao očistiti od pileta sve do starca, a ako bude potrebno učinit ću to i ovdje, jer danas nije grehota ubiti ni malo dijete od 7 godina, a koje smeta našem ustaškom pokretu.Mi danas treba da budemo svi Hrvati i da se proširimo i ojačamo, ako nam bude potrebno još ćemo da oduzmemo od drugih. Nemojte misliti što sam ja u svećeničkoj odori, ali da znadete da ja, kad bude potrebno uzmem strojnicu u svoje ruke i tamanim sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške države i vlasti...»

Fra dionizije Juričev posmrtno je odlikovan sa dva odlikovanja: «Malom srebrenom kolajnom za hrabrost» i to «...za hrabro i odvažno držanje u borbama protiv pobunjenika kod sela Butiga (jugoistočno od Sinja) od 11. do 17. rujna 1943. kad je junački poginuo»; i drugo odlikovanje: «Ustaški časni znak», «za ilegalni ustaški rad prije 1941. godine»

Na plenarnoj sjednici episkopata 17. studenog 1941. god. u Zagrebu izabran je «Odbor trojice» sa nadbiskupom Stepincem na čelu, u koji su  u ime episkopata imenovani predsjednik  Biskupske konferencije, biskup senjski monsinjor dr Viktor Burić i administrator križevačke biskupije dr Janko Šimrak, te u radni izvršni odbor izabrani su: dr Franjo Herman, profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, dr Augustin Juretić, konzultant Biskupskih konferencija, dr Janko Kalaj, profesor kateheta na srednjim školama i nastavnik za glagoljicu na Bogoslovnom fakultetu, Nikola Borić, ravnatelj kancelarije zagrebačke biskupije i dr Krunoslav Draganović, profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Ovaj radni izvršni odbor je rješavao sve poslove oko pitanja pokrštavanja pravoslavaca-Srba.

Bilo je svećenika koji su osuđivali katoličenje pravoslavaca i postupke pri tome. Na pr. biskup fra Alojzije Mišić u mostarsko-duvanjsko-trebinjskoj dijecezi. Upućivao je pisma i okružnice u svojoj dijecezi, pa i nadbiskupu Stepincu. U jednom pismu od 18. kolovoza 1941., između ostalog kaže:

«...Prilike u kojim živimo, sa svake strane su nezgodne.Umješalo se svašta: mlado, nespremno, beziskusno, i mjesto pameti i razbora – vatra, sila. Nametnici izdaju odredbe-i dok su novoobraćeni još u crkvi kod svete mise, hvataju ih, mlado muško i žensko gone kao roblje... domala u masama u vječnost.

Iza nekoliko godina svatko i svi osuđivat će ovakav nepromišljeni rad i djelovanje...» («Dobri pastir» br. 10., 1941.god.)

Preko stotinu katoličkih svećenika je učestvovalo u Narodnooslobodilačkoj borbi (u partizanima), preko 40 ih je pobijeno od četnika, ustaša, Talijana, zbog suradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom.

U lipnju 1942. godine pri vojnim jedinicama Narodnooslobodilačke borbe osnivaju se zvanja vjerskih referenata, koji su bili mnogi i svećenici. Oni su vodili knjige umrlih i poginulih, vršili vjerske obrede (sahrane, vjenčanja, krštenje djece i sl.). Nosili su posebne oznake na lijevoj ruci – križ ili polumjesec.

Grupa muslimana, (6o uglednih građana) iz Banja Luke12.studenog 1941. god. Šalje dr Džaferu Kulenoviću podpredsjedniku ustaške vlade u Zagrebu i Hamdiji Bešlagiću, ministru prometa i javnih radova, apel pobunjene savjesti u kojem izražavaju svoje užasavanje i gađenje nad zvjerstvima i nepravdama počinjenim nad Srbima u BiH, u kojem između ostalog piše:

«Još od početka uspostavljanja ove naše NDH gledamo mi Muslimani sa najvećom zabrinutošću kako su neki ustaše i drugi neodgovorni faktori činili najgrublje greške, pa i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva.

Ubijanje svećenika i prvaka bez suda i presuda, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama, često posve nevinih ljudi, žena i djece, gonjenje u masama iz kuće i iz postelje čitavih porodica sa rokom od jednog do dva časa za spremanje te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, te silenja na prelazak u katolički vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog istinskog čovjeka i koje su i na nas Muslimane ovih krajeva djelovale najneugodnije...

Jedan dio katoličkog svećenstva smatra da je došao njegov čas i on ga bez skrupula iskorišćuje. Propaganda za katolicizam je uzela toliko maha da podsjeća na španjolsku inkviziciju. Pod njezinim pritiskom i uz toleriranje javnih organa izvršena su pokatoličenja hrišćana u masama. I tako oni kojima su dotle poricana svaka građanska vrijednost i svaka nacionalna srodnost, postali su građanski punopravni i nacionalni Hrvati, samo zato što su primili katoličku vjeru...»

U cijeloj NDH pokatoličeno je mnoštvo pravoslavaca-Srba, tako katolički list «Vrhbosna» izvještava:

«...u samoj banjolučkoj biskupiji broj prijelaza u posljednjih nekoliko tjedana premašio je broj od 70.000.»... («Vrhbosna» broj 9-10. 1941. god.)

Mnogi preživjeli svijedoci ustaškog logora Jasenovac iznijeli su  stravične istine o postupcima fra Miroslava Majstorovića (kao Vjekoslav Filipović ranije bio fratar-isusovac u samostanu Petrićevac kod Banja Luke), za vrijeme službe zapovjednika logora Jasenovac, te fra Zovka Brekala, Čuline, Lipovca, katoličkih svećenika u istom logoru.

Biskup đakovački Antun Akšamović uputio je 29. studenog 1941. god vukovarskom župniku akt o masovnom prekrštavanju iz pravoslavne u katoličku vjeru u kojem kaže:

«Skupni prijelazi vrše se na temelju odluke nadležne kotarske oblasti koja običaje prikupiti od područnih općinskih uprava veliki broj prijelaznika, više puta cijelo selo, pak sve te osobe popiše u jednom iskazu i za sve izdaje jednu odluku kojom se daje dozvola prijelaza i svjedodžba čestitosti...»

«Budući ni u jednom selu za koje su poslati oci misionari niti ima ikakvih liturgičnih crkvenih stvari, to se ovim ovlašćuju oci misionari da svaki u svom mjestu u sporazumu sa nadležnim župskim uredom i u suradnji sa žiteljima odnosnog mjesta grčkoistične vjere (pravoslavne) koji su se prijavili za prijelaz u Rimokatoličku crkvu, pristupe prigodom pouke o vjeri preuređenju grkoistočne crkve u crkvu katoličku, tako da bude sposobna za katoličke obrede, osobito za čitanje svete mise. U tu svrhu ikonostas se ima ukloniti...»

Mnoge pravoslavne crkve su porušene ili pretvorene u katoličke. Navest ćemo samo nekoliko primjera iznijetih u aktu odgovora biskupa Akšamovića Odboru trojice u Zagrebu od 8. srpnja 1942. god. broj 2733):

«Bračevci, Majar, Paučje i Veliko Nabrđe kotar Đakovo; Dopsin, Tenje, Dalj, Bijelo Brdo, Čepin, kotar Osijek; Markušica, Borovo Selo, Trpinja, kotar Vukovar;Kapelana, kotar Donji Miholjac; Budimci, Poganovci, kotar Našice; Martinci Čepinski, kotar Valpovo; Trnjani,Klokočevik, Topolje, kotar Brod...»

Dr Janko Šimrak, jedan od trojice iz «Odbora trojice» za prekrštavanje, početkom 1942. godine izdao je svećenstvu na svom području Odredbu o prijelazima grčko-istočnjaka u Srijemu, Slavoniji i Bosni u kojoj kaže:

«Za prijelaznike neka se odmah urede i posebni crkveni odbori, koji će župniku pomagati na cijelom poslu, ne samo kod organizacije prijelaza, nego i kod osnivanja župa prijelaznika.Svaki župnik neka ima pred očima da su došli povijesni dani naše misije, koje se ne možemo i ne smijemo ni pod koju cijenu odreći nego za koju moramo raditi sa svim silama.Sad se na djelu ima pokazati, što smo kroz stoljeća u teoriji govorili. U pitanju prijelaza do sada smo jako malo učinili samo zato, što smo bili neodlučni i što smo se bojali malih zapreka i prigovora ljudi. Svako veliko djelo ima svojih protivnika, ali zato ne smijemo klonuti duhom, jer se radi o svetoj uniji, o spašavanju duša i o najvećoj slavi Krista Gospodina. Naš rad je legalan u smislu Sv. Stolice...zatim u smislu odluke Sv. Kongregacije za Istočnu crkvu...i napokon u smislu Okružnice Vlade NDH od 30.VII.1941. koja želi da grčkoistočnjaci prelaze na katoličku vjeru...» ( Objavljeno u «Eparhijskom vjesniku križevačke biskupije» br.2, 1942.god.)

Dr Janko Šimrak odlikovan je o trogodišnjici osnutka NDH (1944.), «Veleredom sa zviezdom», «...za revnosnu službu među svojim svećenstvom i povjerenim mu stadom, kao i za suradnju s hrvatskim državnim oblastima u iskrenom ustaškom duhu»...

Krajem 1941. god. Pavelić, pritisnut svojim saveznicima, da prestane sa katoličenjem u NDH u Saboru, pred diplomatskim korom osovine drži govor u kojem se dotakao vjerskog i crkvenog pitanja, izjavio je da NDH nikako ne nastoji da pravoslavne prevede u katoličku vjeru, pošto je prelaženje pušteno svakome na volju. Iza toga je najavio da će se donijeti zakon o «Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi». Međutim, i nakon toga se nastavlja daljnje prisiljavanje pravoslavnih Srba na prijelaz na katoličku vjeru. Čak je zagrebačko «Sveto-Jeronimsko društvo» 1942. god. izdalo brošuru pod naslovom «Povratak vjeri otaca» u kojoj između ostalog piše i ovo:

«Bilo je nerazumnika koji su htjeli Hrvatima grčkoistočne vjere (pravoslavcima) narinuti sramotni i ponižavajući naziv Srba. Ime Srbin u našem narodu je sramno i ponižavajuće. Prema tome ni jedan Hrvat, makar koje vjere bio ne će da se naziva tim imenom...» (Objavljeno u «Narodnim novinama» broj 5-6. 1942.god.)

Slovenske katoličke starješine koji su živjeli u Srbiji 1. ožujka 1942.god., uputili su dr Ujčić Josipu, nadbiskupu Beograda i molili da proslijedi Vatikanu, promemoriju u kojoj se govori o nasilnom prekrštavanju Srba-pravoslavaca u NDH i prevođenjem istih u Hrvate. U njoj se između ostalog kaže:

«Vašoj preuzvišenosti je dobro poznato, da pravoslavni u Hrvatskoj prelaze danas u masama u katoličku crkvu. Na prvi pogled izgleda da je to po prirodi čisto vjersko i crkveno pitanje, ali tko poznaje stvarne prilike u Hrvatskoj morao se baš o protivnom uvjeriti: taj zna da današnje preobraćanje pravoslavnih u katoličku vjeru u NDH u svoj suštini nema nikakve veze sa vjerom. Kakve planove ima Zagreb sa ovim preobraćanjem pravoslavnih, kazao je upravo savršenom iskrenošću, jedan od najutjecajnijih ljudi u Hrvatskoj ministar dr Mile Budak. On je u Gospiću službeno izjavio: »Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.»

Prema tome, konačni cilj današnje zagrebačke politike je uništenje srpskog naroda u NDH. Tom nemoralnom cilju ima poslužiti i pokatoličavanje. Po zamisli ustaške vlade, preobraćenje Srba u katolicizam je sredstvo, koje treba upotrebiti uporedo sa prinudnim iseljavanjem i uporedo sa krvničkim ubijanjem srpskog naroda. Što se događa u Hrvatskoj, ne samo da ne proizlazi iz bilo kakvih vjerskih pobuda, već štoviše u suštini predstavlja ponižavajuću zloupotrebu katoličke crkve i sudbonosno gaženje njenog ugleda i dostojanstva...

Nasilno pokatoličenje srpskih masa, ubijanje i mučenje pravoslavnih svećenika i vladika, rušenje njihovih crkava i samostana, koje se vrše u Hrvatskoj, tobože i u interesu katolicizma, zadire bez sumnje i u interese vrhovnog vodstva katoličke crkve. Srbi su očekivali da će Sveta stolica kao čuvarica ugleda katoličke crkve podići svoj glas prije ili kasnije i javno osuditi krvave progone, koji se vrše u katoličkoj zemlji u ime katolicizma nad pravoslavnim kršćanima... Srbi se pitaju iz kojih razloga Sveta Stolica sada šuti na strašnu tragediju srpske pravoslavne crkve...

Briga za katoličku crkvu kojoj smo od srca odani, daje nam slobodu, da izrazimo o tome veoma važnom pitanju svoje ozbiljno i duboko promišljeno mišljenje...

Sa iskrenom molbom da Vaša Preuzvišenost blagoizvoli ovo naše pismo dostaviti Svetoj Stolici, ostajemo Vam duboko odani slovenski katolički starješine, koji žive u Srbiji.»

                   Djelatnici Katoličke crkve u ulozi promocije ustaštva i NDH

Božidar Bralo, župnik crkve Svetog Josipa u Sarajevu i član ustaškog  «Povjerenstva NDH u Sarajevu» u ustaškom govoru u Sarajevu prilikom «Zakletve novaka i vojničara ustaških zdrugova», između ostalog je rekao:

«Kunem se napokon ustaškom evanđelju ustaških načela...Gdje nema ustaštva, nema ni Hrvatske. Dok bude posljednjeg ustaše, bit će i Hrvatske. Najveći je ustaša Poglavnik postavio Hrvatsku uz bok velikih naroda i predao je vama  svakom jednako. Ona će biti onolika, koliko je zacrtalo i nosi svako ustaško srce...Kunem se jer me zove majka ustaška, viteška junačka čast, vična i mrijeti u svom radu za Poglavnika, za koga sam uvijek bio, jesam i bit ću-Za dom spremni!» («Novi list», 25. studenog 1942.god.)

Prilikom govora ustaškim vojnicima u Kasindolu i na Ilidži, ožujka 1943.god. ističe:

«...Stoga braćo ustaše, svuda i svagdje ostanimo vjerni sinovi hrvatskog revolucionalizma: jedan za sve i svi za jednoga. Srce Poglavniku, a tijelo domovini, da pošten «vjenčaš pradjedovski krov», a uvijek budeš za Poglavnika i Za dom spremni!» («Novi list», 5 ožujka 1943.god.)

Dobojski župnik dr Dragutin Kamber, ustaški kotarski povjerenik u Doboju, uputio je opširno pismo poglavniku u rujnu 1941. godine pobuđen strahom od ustanka koji se digao u dobojskom kraju, te u pismu predlaže mjere kako spriječiti pobune i uništiti postojeću da se na širi, pa piše:

«Iskreno treba priznati, Da smo i mi Hrvati napravili, objektivno uzevši, pogrešaka, koje su ustanak ubrzale i dale mu naročitu žestinu, a u njihovim očima stekle su izvjesno opravdanje moralno, dok su im za površnijeg  promatrača pribavile protiv nas izvjesne dokumente. Suviše im naglo ukidosmo vjeru (praktično uzevši) protjeravajući im popove. Uzesmo im dosta imetka i pobismo ih znatan broj, a ostalima stavismo suviše jasno do znanja da se ne mogu zadržati među nama kao Srbi i pravoslavci...

I zato se mora nastojati, da se Srbe razmjesti i zaposli; na rad u Njemačku (odakle ionako naši ljudi bježe), na javne radove itd. Tu bi trebalo razraditi čitav sistem kako da se Srbi iskoriste, drže na kontroli i da se onemoguće buduće štete na našoj imovini, na životima, i na blamaži...

Ja nisam ni za ravnopravnost Srba, dok su među nama, a niti zato da suviše dugo ostanu među nama. Ali dok su među nama, moraju biti građani drugog reda, ali ipak moraju i za njih postojati neki zakoni koji se poštivaju i koji se samovoljno ne krše. Ne mogu oni biti izvan svakog zakona. A izgleda da se je zbilja događalo svašta. Moramo ipak misliti da ima odgovornost pred Bogom i pred povijesnicom...»

Dr Kamber je održao govor  u Doboju 9. srpnja 1941.god., prilikom odlaska njemačkih vojnika iz Doboja u kojem je istakao:

«Dragi naši njemački prijatelji!...Mi Vas iskreno i prijateljski volimo, mi Vas iskreno i duboko poštujemo, nama je svima od srca žao što se moramo rastaviti. Volimo Vas, volimo Vas, jer iako nosite u ruci najjači mač, koji je skovala povijest ljudskog roda, Vi niste grubi ratnici Džingis-kana, nego i braća i ljudi vitezovi u ponašanju i u djelima i njemački Reich, ne treba boljih propagatopra, nego što su to njemački vojnici, njemačka vojska...Mi Vas poštujemo . Poštujemo Vas jer se borite za pravdu i političku i socijalnu čitave Europe i na krvi i kostima dragocijenih života, cvijeća njemačkog naroda , gradite sretniji život budućih vjekova.I, zato jer Vas poštujemo, težak nam je rastanak s Vama.» («Sarajevski novi list», 16. kolovoza 1941.god.)

Dr Dragutin Kember je 1944. godine dobio čin pukovnika i postavljen je za vojnog vikara u Zagrebu.

Nadbiskup dr Alojzije Stepinac 18. svibnja 1943. god. šalje promemoriju papi Piju XII u kojoj moli papu, da se založi svim svojim ugledom, da se NDH održi. U promemoriji između ostalog piše:

«Mlada Hrvatska država, nastala je u strašnijim i težim prilikama, nego bilo koja druga država za više vjekova, boreći se očajno za svoj opstanak, pokazuje primjer, u svakoj prigodi želi ostati vjerna svojim katoličkim tradicijama i osigurati bolju i jasniju perspektivu katoličkoj crkvi u ovom dijelu svijeta.Obratno, gubitkom ili sudbonosnim sužavanjima – a hiljade najboljih hrvatskih vjernika i svećenika rado bi i dobrovoljno žrtvovali svoje živote, da spriječe ovu strašnu mogućnost – bilo bi ovdje uništeno ne samo oko 240.000 obraćenih sa srpsko-pravoslavne vjere, nego i cijelo katoličko stanovništvo ovih područja sa svima njegovim crkvama i samostanima. U prirodnom redu stvari, ako Bog ne bi učinio veliko čudo, napredak katolicizma usko je vezan sa napretkom hrvatske države, opstanak katolicizma ovisi o opstanku ove države, njegov spas je u isti mah i njen spas.

Sveti Oče duboko vjerujemo u božju milost i božju pravednost, ćiji ste Vi izabrani instrument. Preporučujem Vašoj očinskoj skrbi i Vašim molitvama našu Nezavisnu Državu Hrvatsku, smatrajući da time u isti mah na najbolji način preporučujem svetu vjeru u svojoj domovini i na Balkanu. U presvetom Srcu Isusovu uvijek najodaniji nadbiskup i metropolita zabrebački.»

Nadbiskup Stepinac, kada je već cijeloj Europi bilo jasno da je kapitulacija Njemačke blizu, dolazi da se pokloni Paveliću, 3. veljače 1945. god. sa odlikovanjem («Veleredom sa zvijezdom») oko vrata preko svog pastirskog križa i želi mu «pobjedu nad neprijateljem».

(«Katolički list», broj 6. 1945.god.). Objavljena fotografija u svim novinama, trebala je dati do znanja svem svećenstvu i narodu u NDH da je nadbiskup Stepinac još uz Pavelića.

« Zbor Duhovne Mladeži» zagrebačke izdao je novi prijevod na hrvatski «Rimskog Misala», kao doprinos proslavi godišnjice NDH i napisao u reklami za prodaju Misala slijedeće:

«...budući da je ovaj Misal izašao na prvu godišnjicu NDH, sjetimo se drage naše domovine, kad god budemo molili iz Misala. Molimo se za sreću naše države i Poglavnika, kad god budemo imali u rukama ovaj Misal. Time ćemo učiniti veliko djelo.» (Prilog «Katoličkom listu» br. 15. 1942. god).

Sa proslave 100-godišnjice «Zbora Duhovne Mladeži» u Đakovu jedan bogoslov je napisao:

«Vrijedno je spomenuti da se ove godine znatno povećao «Zbor Duhovne Mladeži» dolaskom bogoslova iz raznih mjesta. Time je ujedno i pojačan ustaški duh, koji je prije vladao, kako u Zboru, tako i među ostalim bogoslovima u đakovačkom sjemeništu...» («Nova Hrvatska» 1. siječanj 1942. god.)

Bogoslov Anto Vrbić iz Sarajeva, povodom proslave dva Antuna 13. lipnja 1942. god. (Starčevića i Pavelića) je napisao članak «Poglavnikovo djelo» i između ostalog napisao:

«...svaki pošten Hrvat mora biti i jest ujedno i ustaša, jer je idealno ustaštvo jedino ostvarilo sve naše težnje. A oni koji ne spadaju u ustaške redove, bit će odstranjeni. Pravo ustaštvo bdije nad njima i visi nad njihovim glavama kao Damaklov mač. Prije ili kasnije kukolj će biti počupan. Zato jamči ustaška Hrvatska, zato jamči Poglavnik, koji je sva svoja obećanja dosada ispunio, pa će i ovo. A mi imamo prilike vidjeti da se on ne šali i da u načelima ne popušta...» («Vrhbosna» br. 6. 1942. god. – «Poglavnikovo djelo»)

Predsjadnik ustaške vlade dr Nikola Mandić u posjeti sarajevskom sjemeništu nakon pozdravnog govora sjemeništarcima, između ostalog je rekao:

«Sretan sam da sam mogao doći u Vašu sredinu, časna braćo bogoslovi, da vas vidim; sretan sam što sam čuo tako krasan govor, koji svjedoči o vašim željama, idealima i nastojanjima, koja odišu hrvatskim, katoličkim i ustaškim duhom, a to su etička načela Katoličke crkve, koja su i naša, hrvatska, ustaška...

Tu je još jedna «Crna legija» slična onoj Viteza Francetića. Ta će vijest, da ima u Bosni još jedna «Crna legija», koja se bori za svoj narod, silno obradovati našeg Poglavnika, koga nam je Bog darovao, a njemu opet darovao jaku snagu i živce, da može ustrajati, i ja vjerujem da neće nikad klonuti, i ta će ga vijest silno obradovati i još ga više osvježiti. Siguran sam da neću donijeti radosnije vijesti od ove. Obveselit će ga vijest, da duh u Bosni nije još klonuo, nego je naprotiv ojačao i očeličio... Bit ću tumač vaših želja kod našega velikog Poglavnika, kazat ću mu vaše odluke, da ćete uvijek biti i ostati za Poglavnika i Dom!» - našto su bogoslovi gromko odgovorili: «Spremni!» («Katolički tjednik», br.19. 1944.god.)

Zagrebačke milosrdnice su dovele djecu ženske osnovne škole na prijem kod Pavelića, djeca su mu recitirala pjesmicu «Zavjet  mladih Hrvata»:

                                           «Mi smo mala djeca

                                            Al Ustaše prave

                                           Za Hrvatsku dat ćemo

                                           Naše mlade glave.»

                                («Nova Hrvatska», 28. ožujka 1942. god)

Križarski list «Nedjelja» od 6. srpnja 1944. god. pod naslovom «Krist i Hrvatska» piše:

«Krist i Ustaše, Krist i Hrvati. U povijesti idu skupa. Trinaest slavnih vjekova Hrvati pripadaju Kristu, a dvanaest godina, od prvog dana svojeg opstanka Ustaški Pokret bori se za pobjedu Kristovih načela, za pobjedu Pravde, Slobode i Istine...

Cijeli hrvatski narod, od dragog nam Poglavnika do najmanjeg djeteta osjetio je ovih dana Kristovu ruku, kako bdi nad nama. Svi do jednoga i prihvatit ćemo je, svijesni da ćemo, samo uz njezinu pomoć moći još mnogo da učinimo.»

Ivan Oršanić, profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu i vođa Hrvatske mladeži organizirane u «Katoličkoj akciji» (KA) i «Velikom križarskom bratstvu» (VKB) na velikoj ustaškoj smotri 27. rujna 1942. god. je između ostalog rekao:

«Ističem vam da nikada ne zaboravite razlog, zašto postoje postrojbe Ustaške mladeži. Stvaramo novo pokoljenje da se više nikada ne pojavi niti jedan pripadnik hrvatskog naroda, koji bi svoje ime pomiješao s drugim imenima u svijetu...

Dužnosnici, unosite jedinstvo i sklad u ustaški pokret, jedinstvo i sklad u škole, u tvornice, jedinstvo i sklad s roditeljima...Europa i saveznici moraju znati, da se u Hrvatskoj javlja novo pokoljenje novoga poretka, pokoljenje sigurno novom poretku, pokoljenje sposobno da živi skladno u novom poretku. Taj poredak, koji se počeo izgrađivati pod vodstvom Hitlera i Musollinija, naš je poredak. Mi izvan njega nemamo života ni budućnosti...» («Hrvatski list», 29. rujna 1942. god)

Dr Felix  Niedzielski, nakon Oršanića, šef Ustaške mladeži i podpredsjednik Velikog križarskog bratstva obraćajući se: roditeljima, školskim vlastima , učiteljima i profesorima, te mladeži-učenicima i studentima, između ostalog je rekao:

«A ti, ustaška mladeži, pokaži se dostojnom i doraslom poslanstva, koje je u povijesti čovječanstva Providnost namjenila nama Hrvatima! Ostvari sve, što poglavnik od tebe traži, a hrvatski narod od tebe očekuje!

Sestre ustaškinje! Mi hoćemo djevojke, koje će ponosne na svoju djevojačku čast, jednom kao vjerne supruge i dobre majke biti dostojne čuvarice kućnog ognjišta, na kome će umnožiti sjaj narodni, obiteljskih i vjerskih svetinja.

Braćo ustaše! Mi hoćemo mladiće koji će nepokvarena srca i marljivi u radu, kao muževi biti neslomivi značajevi i neustrašivi borci! Hoćemo biti potpuni ljudi, dobri Hrvati i ustaše i tako životom svojim pokazati da smo uvijek za poglavnika i Dom – Spremni!» («Nedjelja», 5. prosinca 1943. god.)

Urednik «Glasnika sv. Ante», obraćajući se mladeži organiziranoj u okviru «Katoličke akcije» slijedećim riječima:

«Onda dakle, kad smo stupanjem u omladinu sv. Ante, jednu katoličko-vjersku organizaciju, prihvatili kršćanska načela kao putokaz i smjernicu našeg života, mi smo prihvatili i temeljno načelo novog poretka...To je skoro onaj isti program kojeg naš genijalni Poglavnik želi ostvariti u čitavom hrvatskom narodu, na svim područjima javnog i posebničkog života...» («Glasnik  sv. Ante», broj 9-10, 1942. god)

Preko stotinu «crkvenih službenika» bilo je uključeno direktno u domobranske i ustaške jedinice kao dušobrižnici, a glavni dušobrižnik-vikar za čitavu NDH bio je nadbiskup dr Alojzije Stepinac, kojeg je na tu dužnost imenovao sam papa.

Oni su širili ustaške ideje među vojskom i blagosivljali njihove akcije, od borbi sa partizanima do klanja i ubijanja nedužnog stanovništva.

O povezanosti ustaša i katoličke crkve u Hrvatskoj pokazuje i ovo:

- glavni urednik «Katoličkog lista», povodom 12. godišnjice odlaska Pavelića u emigraciju       

   napisao je i ovo:

   «Ustaški pokret jest kamen temeljac na kome je sagrađena današnja ustaška Hrvatska.»

    («Katolički list» br. 4. 1942. god.)

- Dana 27. rujna 1942. god održana je na Kaptolu ustaška svečanost i otkrivena spomen-ploča  

   na kaptolskoj kuriji broj 4, gdje je stvarno započeo ustaški pokret, na kojoj je između

   ostalog pisalo:

    «U ovoj kući su udareni prvi temelji ustaškom oslobodilačkom pokretu, te postrojeni prvi

     ustaški borbeni odjeli od pripadnika Saveza hrvatske pravaške revolucionarne omladine»

    («Katolički list», broj 40, 1942. god.)

                   Pavelićeva odlikovanja dužnosnicima Katoličke crkve u NDH

Pored odlikovanja koje je Pavelić dodjelio Kardinalu Stepincu «Red za zasluge – Velered sa zviezdom»), mnogi drugi djelatnici Katoličke crkve u NDH dobili su «zaslužena» odlikovanja od Pavelića za  «predan ustaški rad za NDH».

U ovom prikazu ćemo navesti samo nekoliko primjera dodijeljenih odlikovanja koje je Pavelić  dao «Duhovnim pastirima» u NDH, iz evidencije «Ureda za odlikovanja u NDH».Prikazat ćemo samo dužnosti koje su obavljali oni koji su odlikovani, bez navođenja imena, ona se mogu naći dokumentirana u knjizi «Magnum crimen», navedenoj na početku ovog napisa.

Župnik u Ogulinu odlikovan «Brončanim spomen-znakom o uspostavi NDH...», «za rad u ustaškom duhu u vremenu poslije 20.X.1934. do 10.IV.1941. godine», ali i posmrtno (umro 1943. god.), «Redom za zasluge I. stupnja», «...za njegov predan ustaški rad za NDH».

Fratar iz Sinja odlikovan «Vojničkim redom željeznog trolista IV. stupnja», «za vrlo uspješno i hrabro vođenje milicionera (radi se o ustaškoj seoskoj miliciji) u pothvatima protiv odmetnika na području Rakitno, te u Zapadnoj Hercegovini u razdoblju od 1.IV.1942. do 9.II.1943.god».

Župnik-dekan u Metkoviću, odlikovan 1944. god. «Redom za zasluge II. stupnja».

Župnik u Bosanskom Novom, bio na dužnosti ustaškog pobočnika za nadzor pri političkom logoru u Bosanskom Novom, odlikovan 1944. god. «...Ordenom za zasluge II. stupnja».

Župnik u Prijedoru i začasni kanonik Njegove Svetosti Pape, odlikovan posmrtno «Velikom srebrenom kolajnom», «...za hrabro i odvažno držanje kod napadaja pobunjenika na mjesto Prijedor u proljeće 1942. god., kada je s puškom u ruci poginuo kao hrabri branilac NDH.»

List «Hrvatski narod» od 14. rujna 1942, god. pod naslovom «Posljednja počast borcu župniku...» između ostalog piše:

«Kao borac junački poginuo... nakon junačke borbe u kojoj je trojicu usmrtio... i u trenutku nestanka streljiva s puškom u ruci istrčao iz župnog ureda da nastavi borbu prsa u prsa u kojoj je podlegao...»

Profesor – katehet u Tuzli, ustaški povjerenik za čitav tuzlanski  kotar za svoj ustaški rad odlikovan, posmrtno 1944. god. «Redom krune kralja Zvonimira II. stupnja s mačevima».

Kapelan u Bjeljini, «kapelan i logorski pobočnik za promidžbu u logoru Bjeljina», odlikovan 1944. god, posmrtno, «Redom krune kralja Zvonimira I. stupnja» uz obrazloženje:

«Uz najteže okolnosti i izvrgavajući svoj život na kocku i pored toga što ranije nije ni jedan njegov prethodnik htio da se  u ustaškom pokretu zaposli, u tolikoj je mjeri pružao svoju pomoć u svrhu organizacije pokreta, da se je našim neprijateljima toliko zamjerio, da su partizani pronašli njegovo skrovište te ga zajedno s njegovim pomagačima i štićenicima usmrtili»

Banjolučki župnik, odlikovan 1944. god. «Redom za zasluge II. stupnja» «...za predan ustaški rad»

Stolački dekan, odlikovan 1945. god. «Redom za zasluge I. stupnja», «...za njegov predan ustaški rad...»

Kanonik i župnik u Sarajevu, odlikovan «Redom za zasluge I. stupnja sa zviezdom», «...za ustrajno hrvatsko držanje i revno bodrenje naroda da ustraje u borbama i poteškoćama do konačne pobjede hrvatske misli, te za predani i neumorni kulturni rad kao dugogodišnji predsjednik «Napretka».

 Župnik – ustaški tabornik u Srijemskoj Mitrovici ( u NDH se zvala Hrvatska Mitrovica), odlikovan  «Redom za zasluge I. stupnja», «... za njegove zasluge i usluge učinjene i Poglavniku Paveliću...»

Senjski kanonik i profesor bogoslovije odlikovan sa dva odlikovanja: prvo odlikovanje 1944.god. «Redom za zasluge I. stupnja», «...za dugogodišnje požrtvovno i uzorno širenje hrvatske misli i sudjelovanje u ustaškom pokretu...»; drugo odlikovanje 1945. god «Red za zasluge I. stupnja sa zviezdom».

Senjski kanonik i ustaški podnačelnik grada Senja, odlikovan «Redom za zasluge I. stupnja», «... za predani ustaški rad...». 

Kanonik i župnik na Pagu, odlikovan 1944. god «Redom za zasluge I. stupnja», «...za dugogodišnji marljiv i revnosan rad u ustaškom pokretu».

Župnik u Kolan-Barbatu ( otok Pag ), posmrtno odlikovan 1945. god., «Redom za zasluge III. stupnja», «...za njegov predan ustaški rad...».

Župnik u Lovreč Cisti, kod Sinja, odlikovan posmrtno 1945. god. «Redom za zasluge III.stupnja», «...za njegov predan ustaški rad...».

Kanonik u Varaždinu, odlikovan 1944. god. «Redom za zasluge I. stupnja».

Svećenik, koji je rano postao ustaški satnik, pa bojnik, a kasnije vršio dužnost  župana županije Like i Gacka, odlikovan 1943. god. «Malom srebrenom kolajnom za hrabrost», «...što se kao svećenik  prilikom napadaja na Gospić istakao hrabrošću i odvažnošću...».

Kateheta u Gospiću, djelovao kao upravitelj učiteljske škole u Gospiću, odlikovan 1944. god. «Redom za zasluge II. stupnja».

Svećenik u Križevcima, bio je vojni dušobrižnik, odlikovan 1944. god. «Kolajnom krune kralja Zvonimira – brončanom na ratnoj vrpci», «...za njegovu hrabrost, kao i za ustašku propagandu...».

Župnik u Sanskom Mostu, posmrtno odlikovan 1945. god. «Redom krune kralja Zvonimira II.stupnja s mačevima».

Koprivnički župnik, počasni kanonik i član Pavelićeva Hrvatskog Sabora, odlikovan 1945. god. «Redom za zasluge I. stupnja sa zviezdom».

Župnik u Voćinu, posmrtno odlikovan 1945. god. «Redom krune kralja Zvonimira II.stupnja s mačevima».

Generalni duhovnik velikog križarskog bratstva, kanonik i župnik svete Marije u Zagrebu, odlikovan o trogodišnjici NDH, 1944. god. «Redom za zasluge I. stupnja»

Kateheta, bio je direktor Brodske gimnazije, odlikovan o trogodišnjici stvaranja NDH, (1944. god.) «Redom krune kralja Zvonimira III. stupnja», «...za njegov predani ustaški rad...».

Kanonik križevačke eparhije i «savjetnik i izvršitelj hrvatskog domobranstva», dobio je dva odlikovanja: «Srebreni spomen znak za uspostavu NDH», «..za rad oko oslobođenja NDH i hrvatskog naroda prije 20.X. 1934. do 10.IV.1941.», te 1945. god. odlikovan je «Veleredom za zasluge sa zviezdom».

Profesor Teološkog fakulteta u Zagrebu, tokom rata boravio u posebnoj političkoj misiji u Rimu, odlikovan «Redom za zasluge I. stupnja», «...za revni povjesnički rad u obranu hrvatskih prava u Južnoj Hrvatskoj, kao i za sudjelovanje u svim granama ustaškog rada».

Upravitelj crkve Milosrdne braće u Zagrebu, odlikovan je sa dva odlikovanja i to: o trogodišnjici osnivanja NDH (1944.god.), «Redom za zasluge I. stupnja», te, 1945. god odlikovan je «Veleredom krune kralja Zvonimira sa zviezdom»

Fratar iz samostana u Šćitu i župnik u Brajkovićima (BiH) , posmrtno odlikovan «Redom krune kralja Zvonimira II. stupnja s mačevima».

Fratar. kateheta u vukovarskoj gimnaziji i pobočnik u ustaškom logoru u Vukovaru, odlikovan je o trogodišnjici osnutka NDH (1944. god.), «Redom za zasluge II. stupnja», «...za svoj ustaški rad...».

Fratar, kateheta mostarske gimnazije dobio je dva odlikovanja: «Brončani spomenznak o uspostavi NDH», «...za rad u ustaškom duhu u vremenu poslije 20.X.1934. do 10.IV.1941.», te odlikovanje «Red krune kralja Zvonimira I. stupnja sa zviezdom», «...u znak priznanja za prvoborački neustrašivi i ustaški rad, te svestranu borbu u školi, na selu i u gradu, za stvaranje i izgradnju NDH»...

...I tako redom, preko stotinu djelatnika Katoličke crkve u NDH od najvišeg dostojanstvenika do najnižeg svećenika dobilo je razna odlikovanja i priznanja za «uspješno obavljanje Božje službe» u korist ustaša i NDH. Ovdje je nabrojeno samo nekoliko da se dobije pregled koliko je  revnosno bilo djelovanje Katoličke crkve na cijelom prostoru i teritoriju NDH.

Nakon ovoga svega, ostavljam čitaocu, neka sam procijeni, je li se kardinal Bozanić, trebao ispričati žrtvama, ne samo Jasenovca, već i drugim žrtvama stradalim od ruku ustaša, i tražiti oprost u ime Katoličke crkve? Bar za one žrtve koje su stradale krivicom i katoličke crkve, kako one kojima je oteta duša i ubijena savjest i ponos, nasilnim prekrštavanjem, tako i one koje su izgubile život, jer su to dva jednako teška žločina.Isto tako na osnovu činjenica navedenih u ovom napisu, a posebno u knjizi «Magnum crimen», dade se zaključiti: je li kardinal Bozanić zakasnio ili uranio da posjeti Jasenovac?

Završio bih ovaj napis jednom konstatacijom, objavljenom na web stranici «Pollitika» o posjeti kardinala Bozanića Jasenovcu:

«On je, zbog svoje vlastite slabosti, dobrovoljni zarobljenik većinskog mentalnog sklopa koji vlastite grijehe ne može priznati i okajati čista srca, koliko god to bilo traumatično, nego iznuđeni govor o vlastitim grijesima uvijek mora biti pomješan sa propovijedi o zlu koje su drugi nanijeli Hrvatima.

To nije staza koja može dovesti do zrelosti nacije; to je put relativizacije i samoobmane, put kojim se izbjegava suočavanje sa samim sobom i vlastitom nečistom savješću.»

I na kraju, još jednom napominjem da je u ovom napisu prikazan, samo mali, sitni dio onoga što je sve dokumentirano na 1.100 stranica knjige «Magnum crimen» od  prof. dr Viktora Novaka.

Sisak, 10. studenog 2009. god.  Bašić Ivica