DEKLARACIJA O POLITIČKIM PROMJENAMA DEVEDESETIHDESETIH

1. Pad Berlinskog zida simbolizira značajne političke promjene, koje su se u svijetu dogodile, devedesetih godina minulog dvadesetog stoljeća. Neupućenim masama, doimlju se čak kao epohalne, a  građanske teorije i politika trude se to i dokazati. Ipak nije riječ o novoj epohi, već naprotiv, očajnički krik stare kapitalističke, da silovitim prodorom na nova područja jeftine radne snage, ublaži tendencijski pad profitne stope i tako produži svoj životni vijek. Dramaturšku dimenziju tom poduhvatu daje činjenica, da je kapital razvijenog centra, do sada, svoju razornu eksploatatorsku funkciju, u obliku specifičnoga odnosa razvoja nerazvijenosti, ostvarivao u zemljama trećega svijeta a ovoga puta zakoračio i na prostore zemalja tzv. realnog socijalizma. Bez obzira na svu sofisticiranost toga nastupa to nije moglo proći bez ljudskih i političkih drama, pa i ratova.

U tom klasnom sudaranju između kapitala i rada, u izrazu dva politička bloka, etatistički oblik socijalizacije pokazao se povijesno istrošenim i nesposobnim da pruži otpor nasrtaju podruštvljenog kapitala, pa otud i privid konačnog trijumfa kapitalizma nad socijalizmom.

Raspad SSSR, koji je zarušio i Jugoslaviju, imao je veliki politički učinak na daljnji tok neoliberalne restauracije zemalja istočnog bloka.

To je bilo dovoljno da teoretičari neoliberalizma, proglase konačnu pobjedu društva, zasnovanoga na privatno vlasničkim odnosima i kapitalu i označe kraj povijesti. Prešućen je ogromni napredak koji je realni socijalizam bez obzira na objektivna ograničenja i subjektivne slabosti ostvario u preobražaju inače zaostalih seljačkih zemalja koje su krenule putem socijalizma. Marksizam, klasna borba i socijalizam, prikazuju se velikom zabludom, pa čak i nesrećom, jer su revolucije tobože, u svom  nastupu, počinila nepotrebne zločine, izjednačavajući ih  čak sa fašizmom.

Snažnim propagandnim nastupom  otpočinje masovno podređivanje svijest ljudi ideološkom aksiomu, po kome je zapadni sistem ovapločenje suštinske demokracije slobode i prava čovjeka, sadržanim u svetom trojstvu  pravima pojedinca, privatnog vlasništva i političkog pluralizma.

Tu je i apoteoza  tržišta i  njegova neograničena sloboda, kao jedini i neprikosnoveni regulator privređivanja  i društvenoga napretka.

No faktički problemi današnjega svijeta, nakon više stoljetne vladavine kapitala i njegovih varijacija, i pored sloma tzv. državnoga socijalizma, ne potvrđuju te liberalne teorije. Najveći problemi čovječanstva kao što su nerazvijenost pretežnog dijela svijeta, glad, nepismenost, nezaposlenost, neravnomjerno trošenje prirode i tome slično, ne samo da nisu riješeni, već se produbljuju. Jaz između najbogatijih i najsiromašnijih u minulom dvadesetom stoljeću povećao se za 24 puta. Jednako tako kapitalizam kao društveni odnos nije dao zadovoljavajuće odgovore ni na etičkom planu ni na planu zaštite životne sredine.

Na prostoru zemalja nekadašnjeg realsocijalizma, koje su dugo držale korak razvoja sa razvijenim kapitalističkim centrom i brže se razvijale od zemalja perifernoga kapitalizma, tzv. tranzicijom nastao je privredni i moralni pustoš. Sada se  dio tih zemalja tobože spašava uključivanjem u EU u kojoj će im biti namijenjena uloga amortizera krize u centru. Socijalni konci ozbiljno pucaju i u samom razvijenom  kapitalističkom centru.

Više je nego jasno da se današnji problemi  nerazvijenosti ne mogu razriješiti u okviru  kapitalističkog načina proizvodnje, jer mu je neravnomjernost imanentna, već samo zaoštravati. Nema dakle trijumfa kapitalizma a još manje kraja povijesti. Nema ni kraja socijalizma, osobito ne kao procesa i kao ideje.

2. To globalno klasno sudaranje na ovim našim prostorima, kao svoju regionalnu specifičnost, poprimilo je snažno etnično i nacionalističko obilježje. Etničko instrumentalizirano kao nacionalističko, stavljeno je u funkciju klasnoga nastupa svjetskoga kapitala i lokalnih recidivističkih snaga, sa ciljem da pravno politički preurede postojeću socijalističku strukturu i uspostavi svoju nesmetanu vladavinu. Pod lažnom sintagmom tranzicije, ta brutalna restauracija uništavala je postojeću društveno-ekonomsku strukturu i svaki oblik socijalizma u ekonomiji i društvenim odnosima, dramatično je utjecala na socijalni i etnički položaj i sudbine ljudi i neizbježno dovela do građanskoga rata. Cjelokupni  taj proces po svom socijalno političkom i povijesnom učinku poprimio je obilježje klasične kontrarevolucije.

Snage kontrarevolucije činile su relativno malobrojne klero-fašistički elementi  iz zemlje i emigracije, koje su osigurali brutalnost nastupa, i isprovocirali oružane sukobe ali i brojnije malograđanske snage nacionalizma, tehno-birokratizma i sitnog vlasničkog mentaliteta, koje su na kraju kontrarevoluciji dale glavno obilježje.

Na etnički izmiješanom prostoru zajedničke države Jugoslavije, uz blagonaklono gledanje zapada, te snage, međusobno su se otimale za svoje prostore u kojima će osigurati svoju privilegiranu vladavinu kao nove vlasničko – kapitalističke klase, gurajući narode i klasu rada u rat protiv drugih etnosa, komadajući Jugoslaviju uz mitomanske fraze o vjekovnim težnjama naroda da imaju svoje nacionalne države, sijući pri tome krv i mržnju. Dok je naivna,  mržnjom otrovana i razjedinjena radnička klasa, bila u rovu, za te tobože nacionalne težnje, inspiratori kontrarevolucije obavili su tzv. pretvorbu društvenih poduzeća u svoje vlasništvo, omogućujući i svjetskom kapitalu da uzme svoj dio. i etablirali svoju vlast. Vraćajući se sa rova radnička klasa ustanovila je da njenih poduzeća i radnih mjesta više nema, te da joj je u novom poretku namijenjena i nova uloga jeftinoga najamnoga rada.

«Heroima» ratnih okršaja čije je oružje previše zveckalo, umjesto časti i slave priređen je Haški sud, kako bi gospodari rata poput Poncija Pilata oprali svoje prljave ruke.

U tom suludom ratovanju svi su izgubili, i ratnik i radnik i čovjek i nacija. Dobio je samo kapital, jer to i jeste bio kontrarevolucionarni kapitalistički rat.

  Stvarni  agresor je  pomahnitala strast za bogaćenjem mimo rada i multinacionalni globalni kapital a žrtva rad, odnosno najširi radnički i društveni slojevi, lišeni vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Prevladavajuće etnički karakter rata izmislili su svjetski a tzv. domovinske ratove lokalni gospodari rata. No, ni jedno ni drugo ne korespondira sa samim sadržajem povijesnih događanja. Njihove definicije o karakteru rata moguće je prihvatiti samo u obliku po javnosti, ali nikako kao glavni povijesni sadržaj, onoga što se događalo i što se još uvijek događa.

3. Iako su presudan utjecaj na ovdašnja događanja imala globalna kretanja,  bilo bi nenaučno ispustiti iz vida djelovanje brojnih unutarnjih faktora i proturječnosti socijalističke izgradnje. Izgradnja socijalizma na ovim prostorima, kao uostalom i na cijelom Istoku, nije bila posljedica prethodno stvorenih uvjeta za socijalistički razvoj, već obrnuto, plod nemogućnosti da se veliki povijesni zaostatak ovih prostora za razvijenim centrom, prevlada kapitalističkim načinom proizvodnje, pa je socijalistički put bio nužan, ali zbog toga u znaku objektivnih proturječnosti koje su proizlazile iz uvjeta nerazvijenosti.

Polazeći od tih povijesnih okolnosti, revolucionarna država sa socijalističkim pridjevom, imala je nužno dvostruko značenje; socijalističko po tome što je postavljala političke ciljeve i branila društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, ali i kapitalistički po tome što se služila buržoaskim pravom, kako bi stimulirala rast. i nadoknađivala povijesnu zaostalost. To dvostruko značenje revolucionarne države, rodno je mjesto birokratizma i njenog latentnog sukoba sa interesima radnih masa u čije ime nastupa. ali u konačnosti i kočnica socijalističkoga preobražaja. Prema tome, cjelokupni socijalistički razvoj Jugoslavije i Hrvatske u njoj, odvijao se u tom proturječju a stvarni socijalistički napredak prepoznavao se u prevlasti socijalističkih tendencija nad buržoaskim. To je nedvojbeno  mukotrpni ali živi proces.

Definitivna pobjeda socijalističkih tendencija trebala bi značiti nepovratno ukidanje države, odnosno njenu razgradnju, u društvo koje samo sobom upravlja. ali i prije svega,  stupanj razvoja proizvodnih snaga koji osigurava zadovoljavanje većine pojedinačnih i općih društvenih potreba.

Gledano sa tih pozicija tek će povijest reći koliko je u socijalističkim zemljama pa i u Hrvatskoj bilo socijalizma, i koliko su bile socijalističke. Ali već sada možemo reći da su u jugoslavenskoj socijalističkoj izgradnji, a to znači i u Hrvatskoj, na djelu bila oba pozitivna procesa, a to znači i ubrzani rast proizvodnih snaga sa sve većim zadovoljavanjem potreba i životnog standarda i proces razgradnje države, jačanjem neposredne samoupravne demokracije.

Stopa razvoja bila je četvrta u svijetu. Rasla je produktivnost faktora reprodukcije, tehnički napredak i produktivnost rada. Industrijska proizvodnja povećala se za 14 puta,  broj zaposlenih povećao se 7 puta a stopa  nezaposlenosti približavala se  evropskoj.

Značajno se smanjilo povijesno zaostajanje za razvijenim kapitalističkim centrom. Od nerazvijene seljačke  zemlje, Jugoslavija i Hrvatska  u noj, postala je srednje razvijena industrijska zemlja

Nedvojbeni rast kvalitete života povećao je životni vijek stanovništva za 14 godina. Hrvatska i Slovenija u tom napretku imale su prestižno mjesto.

Sistemom udruženoga  rada i samoupravljanja radni ljudi sve su neposrednije ovladavali upravljanjem materijalne proizvodnje i cjelinom procesa društvene reprodukcije. Iako je taj proces bio uvjetovan danom razinom proizvodnih snaga, ali i sputavan otporom tehno-birokratskih snaga, koje su razvojem samoupravljanja gubile svoj u moć, ukupni procesi neposredne socijalističke demokracije i odumiranje države, bili su širom otvoreni

Najšire radne mase, prihvatile su taj sistem, što su potvrđivali ne smo ostvarivanjem samoupravnih prava i dužnosti, na radnom mjestu, i u mjestu stanovanja, već i masovnim izlascima  na lokalne i državne izbore, svake četiri godine. Vidljivi antisocijalistički izrazi bili su minimalni U zemlji je vladao poseban osjećaj sigurnosti i najduži mir u povijesti ovih prostora.

Karakter društvenih odnosa i unutarnja stabilnost bili su u osnovi prestiža koje je Jugoslavija imala i na međunarodnom planu. Tek su ekstremni emigrantski elementi i nacionalistički ispadi povremeno remetili tu stabilnost.

Doduše, tom specifičnom i proturiječnom razvojnom putu bile su imanentne periodične krize, ali kao krize razvoja, i na njih su uvijek davani pravovremeni odgovori, pa je svaka kriza zapravo bila prijelaz u novi period rasta.

Takva jedna kriza krajem osamdesetih godina, na koju nije zadovoljavajuće brzo dan adekvatan odgovor, kulminirala je padom proizvodnje i posljedično tome hiperinflacijom koja je djelovala poput psihološkog sunamija. Time je otvoren prostor za djelovanje antisocijalističkih i neoliberalnih snaga artikuliranih prije svega izvana. SKJ kao  avangardna snaga se razvodnio i na kraju raspao. Radnička klasa nije bila osposobljena da  sama preuzme ustavnu ulogu vlasti. Jedina  živa snaga koja se  s vremenom konstituirala kao posebanscijalno-politički entitet, bila je tehno-birokratska struktura

Tehnobirokracija koja je sputavajući razvoj samoupravljanja krizu i izazvala, nije mogla dati zadovoljavajući odgovor, a niti vlast prepustiti radničkoj klasi. Bilo joj je lakše napustiti ideologiju socijalizma, proglašavajući njegov krah i ne bez pritiska okrenuti se ideologiji neoliberalizma, ali i nacionalizma kako bi se održala na vlasti, ma kakva ona bila. Tako je istovremeno otpočeo proces preobražaja socijalističkoga  samoupravljanja i raspadanja Federacije.

Povijesno gledano to je bila implozija sistema koja označava odvajanje poretka od pokreta kao uvod u kontrarevoluciju koja je uslijedila. uključivanjem u taj proces još desnijih snaga

Nacionalistički neoliberalni programi bili su zaprepašćujućom brzinom napisani. Na društvenoj sceni politički su se organizirale najreakcionarnije društvene snage za koje se vjerovalo da nisu tako moćne uključujući i poražene profašističke snage iz Drugog svjetskog rata, brižljivo njegovane i čuvane u emigraciji upravo za takve prigode. Na brzinu i neodgovorno pripremljeni višestranački izbori trebali su ih dovesti na vlast. To je vrijedilo za sve Republike a za Republiku Hrvatsku naročito

Zaprepašćujući dinamizam kontrarevolucije dao je i vanjski faktor. U nastaloj političkoj situaciji organizirane socijalističke snage nisu više imale nikakve šanse. Građanski rat  i tragičan raspad  bio je neminovan.

Doduše, da je odgovor na krizu dan na vrijeme, reakcionarni nacionalizam ne bi stupio na scenu, a niti neoliberalne snage ne bi dobile tu žestinu. Prema tome, povijesna odgovornost za  krizu snose dotad vladajuće snage društva, a za tragičan rasplet i ogromnu materijalnu i historijsku štetu, snage kontrarevolucije..

4. Idejne osnovne kontrarevolucije, sadržane su u  neoliberalnim proklamacijama, o privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, slobodnom tržištu i političkom pluralizmu kao završenom i savršenom obliku demokracije, operacionalizirane u američkoj strategiji uklanjanja tzv. komunističkih režima, potpomognute Vatikanskoj antikomunističkoj  paranoji i takozvanom Washingthonskom koncenzusu u kome su proklamirana  političko-ekonomska načela tz. tranzicije.

Proklamirana svrha kontrarevolucije je uklanjanje egalitarizma, društvenog vlasništva kao temelja tzv. dogovorne planske ekonomije, te uvođenje privatnog vlasništva i slobodnog tržišta.

Strategija u ostvarivanju tih ciljeva su tobožnja borba za ljudska prava i demokraciju. Specifikum te strategije za ove prostore je nacionalizam temeljen na tobožnjoj nacionalnoj neravnopravnosti i vjekovnim težnjama naroda za svojim nacionalnim državama.

No, malo što u proklamacijama kontrarevolucije ima pokriće, osobito kada su u pitanju ljudska prava, nacionalna ravnopravnost i istinska demokracija.

Toga pokrića naročito nema kada je u pitanju rušenje avnojske Jugoslavije i samoupravnog socijalizma u njoj.

Južni Slaveni i svi narodi Balkana, vjekovima podijeljeni između dvije monarhije, Austro – Ugarske i Otomanske često su, kako je rekao Krleža, vodile tuđe ratove gubile ih i plaćale kao da gube svoje. U tim tuđim ratovima vodili su se i bratoubilački, naročito u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Pokazalo se da ni parola   «Balkan balkanskim  narodima» nije bila dovoljna za mir i napredak jer su imperijalističke apetite pokazivale i male balkanske dinastije i buržoazije.Za mir i napredak bile su potrebne dublje socijalno-političke promjene. Povijesni  primjer za to bila je avnojska  Jugoslavija u kojoj je uspostavljena socijalna jednakost kao zalog  nacionalne ravnopravnosti i bratstva naroda, što je donijelo pedeset-godišnji mir u napretku i sigurnosti na ovim prostorima.

Ta stabilnosti nije bila  korisna samo narodima udruženim u avnojskoj Jugoslaviji, već za balkansku regiju i svijet u cjelini. Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, u zajedničkoj borbi u narodnooslobodilačkom ratu i autentičnoj socijalističkoj revoluciji, a u skladu sa svojim povijesnim težnjama i uvjerenju da je njihovo bratstvo i jedinstvo u zajedničkom interesu, ujedinili su se u Saveznu republiku slobodnih naroda i narodnosti, te stvorili Socijalističku Federativnu zajednicu radnih ljudi – SFRJ, utemeljenu na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi. Svoja suverena prava, radni ljudi i narodi ostvarivali su u socijalističkim republikama i autonomnim pokrajinama, a u Federaciji kada je to u zajedničkom interesu. Odlučivanje u Federaciji bilo je na načelima sporazumijevanja, solidarnosti i uzajamnosti i ravnopravnog učešća u organima Federacije, te na načelima odgovornosti republika i autonomnih pokrajina za vlastiti razvoj i za razvoj Federacije kao cjeline. Bila je to uspješna korekcija odnosa u Kraljevini Jugoslaviji u kojoj pod dinastijom Karađorđevića, nije bilo ni socijalne ni nacionalne jednakosti i ravnopravnosti, pa shodno tome ni stvarnog mira.

Hrvatski narod zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj u zajedničkoj borbi sa drugim narodima u Jugoslaviji u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, izvojevao je nacionalnu slobodu i vlast radničke klase i radnog naroda, te uspostavio svoju državu - Socijalističku Republiku Hrvatsku

i na temelju prava na samoopredjeljenje i uključujući pravo na odcjepljenje, radi ostvarivanja svojih težnji i zajedničkih interesa,  dobrovoljno se udružio u SFRJ. Radi nacionalne ravnopravnosti u Hrvatskoj srpski narod bio je konstitutivni narod u Hrvatskoj.

Osnovu vlasti radničke klase činilo je društveno vlasništvo i samoupravljanje koje je radnom čovjeku omogućivalo da neposredno i ravnopravno sa drugim radnim ljudima u udruženom radu, odlučuje o svim poslovima društvene reprodukcije, u uvjetima i odnosima međusobne ovisnosti, odgovornosti i solidarnosti osiguravalo svoj osobni materijalni i moralni interes i pravo da se koristi rezultatima svoga tekućeg i minulog rada, te tekovinama općeg materijalnog i društvenog napretka, da na toj osnovi što potpunije zadovoljava svoje osobne i društvene potrebe i da razvija svoje radne i druge stvaralačke sposobnosti. Rad čovjeka jedini je temelj prisvajanja proizvoda društvenog rada i upravljanja društvenim sredstvima.

Nitko, ni društveno politička zajednica, ni organizacija udruženog rada, ni grupa građana, ni pojedinac nije mogao prisvajati proizvode tuđega rada, niti samovoljno određivati uvjete raspodjele.

Na tom tragu razvijao se sistem istinske demokracije, temeljene na ekonomskoj i socijalnoj demokraciji, čime je i politička demokracija dobivala drugačiju dimenziju pretvarajući se u politički samoupravni pluralizam. Time je, nasuprot stare epohe najamnog rada, otvorena nova epoha temeljena na udruživanju rada i neposrednom ostvarivanju svih pojedinačnih zajedničkih interesa građana bez političkog posredovanja i konstituiranja politike kao otuđene sfere iznad ljudi.

U svakom slučaju bila je to anticipacija budućnosti, pijevac koji je prerano zakukurikao. S pravom je izazvao simpatije mnogih intelektualnih krugova u svijetu i otvorio nove nade čovječanstvu. Pokazao je da ljudsko društvo na današnjem stupnju razvoja može funkcionirati na načelima jednakosti, uzajamnosti i bratstva i da klasna civilizacija može u povijest. Ali i suviše su snage koje se nisu time mirile, bile jake a preslabe one koje su u sistemu udruženog rada vidjele svoje interese.

Višestrukom ali koordiniranom akcijom globalnog kapitala i svih retrogradnih snaga taj je poredak likvidiran, a s njim je morala nestati i Jugoslavija.

Socijalistički proizvodni i društveni odnosi, zasnovani na društvenim sredstvima za proizvodnju, udruženom radu i samoupravljanju radnika i neposredne socijalističke demokracije, kao napredni društveni odnos 21. stoljeća, zamijenjen je kapitalističkim proizvodnim odnosima zasnovanim na privatno-kapitalističkom vlasništvu sredstava za proizvodnju i najamnom radu, i iluzornim političkom pluralizmu, koji osigurava vladavinu kapitala a ne suverenost građana. Na mjesto radničke klase i radnih ljudi, kao pretežne većine društva koja je vlastitim oslobođenjem rada u procesu samoupravljanja, osiguravala emancipaciju svih društvenih slojeva, došla je reakcionarna i primitivna tajkunsko rentjerska kasta, zaustavila procese samoupravljanja i socijalističkog preobražaja i vratila društvo u doba magnatskog kapitalizma 19. stoljeća, koje ni u razvijenom kapitalističkom centru nije preživio period Drugog svjetskog rata. Ogromno društveno bogatstvo koje je minuli rad preobražene radničke klase u proizvođače – samoupravljače, ta je nasilnička kasta djelom pretvorila u svoje privatno vlasništvo, a velikim dijelom prepustila stranom multinacionalnom kapitalu, a proizvođače – samoupravljače kao faktičke vlasnike razbaštinila i vratila natrag u klasu najamnog rada, i zato zaslužila epitet «pljačke stoljeća».  To je ekonomsko-politički sadržaj kontrarevolucije, Time su ostvareni glavni prevratnički ciljevi kapitala.

5. Uništavanjem društveno ekonomske strukture socijalističkog samoupravljanja i posljedično tome rušenje Jugoslavije kao Socijalističke Federativne državne zajednice, duboko je reakcionaran i kontrarevolucionaran čin, temeljen na uskogrudnim oligarhijskim interesima, suprotan interesima i najširih radnih masa, objektivnim povijesnim tokovima, naročito razvoju nauke i tehnologije i njoj primjerene organizacije proizvodnje i društva,  pri čemu su korištena krajnje reakcionarna i brutalna sredstva, nacional-šovinizam, pljačka, etničko čišćenje i oružani rat, ali i krajnje reakcionarne snage od profašističke emigracije, kriminalaca oslobođenih iz zatvora i plaćenika iz Legije stranaca. Na kraju je tobože u službu mira, stigla i imperijalistička čizma NATO pakta.

U skladu sa dobro poznatom strategijom Zbiglava Žinskoga, do krajnjih granica instrumentaliziran je nacionalizam, koji je omogućio da se proces surove eksproprijacije radničke klase i pljačke društvene imovine, njenim prevođenjem u kapitalističko vlasništvo, prikrije iza fraza o borbi za nacionalno oslobođenje. Izmišljajući neprijatelje nacija i pogrešno prikazujući i objašnjavajući stvarne društvene procese  uspostavljeni nacionalistički režimi su uspjeli postići nacionalističku homogenizaciju čitavih nacija (poput nacizma u Njemačkoj), nakon čega je bilo lako sprovoditi  zamišljenu kapitalističku restauraciju, bez pretjerane opasnosti da to dovede do suprostavljanja oštećenih slojeva i  širih socijalnih sukoba.

Ali, nacionalistička homogenizacija je i dovela do međunacionalnih sukoba i građanskog rata i samo odgodila socijalno klasne sukobe unutar homogeniziranih nacija nakon rata. Stvaranjem epopeje od prljavog  građanskog rata u kojeg su uvučeni mnogi naivni i nevini ljudi, želi se eliminirati ili na dulji rok odgoditi taj neminovni socijalni sukob. No sukob je već otpočeo. Postaje sve očiglednije za čije je interese vođen taj brutalni i necivilizirani rat. Nema nikakve sumnje da su ukidanjem socijalističkog samoupravljanja i raspadom Federativne Jugoslavije izgubili svi njeni narodi i narodnosti.

6. Za tu dramatičnu eksproprijaciju većine od strane manjine u Hrvatskoj, nije mogla poslužiti zavnohovska socijalistička država Republika Hrvatska. Bila je potrebna nova kontrarevolucionarna državna mašina u koju se postojeća socijalistička Hrvatska mogla preobraziti samo ako se separira iz Socijalističke Jugoslavije. Zato za nove eksproprijatore, jednostrano odcjepljenje nije imalo alternative jer bi  svaka demokratska i argumentirana rasprava sigurno  zaustavila taj suludi proces. Sprovedeni Referendum koji u danim okolnostima i tehnologiji sprovođenja nije ni mogao imati drugačiji ishod  ne zasjenjuje tu tvrdnju. To je bila bahata i licemjerna manipulacija zbunjenim masama što se i dalje nastavlja.

Ne akceptirajući istinske interese naroda a posebno srpskog naroda u Hrvatskoj, jednostrana separacija neizbježno je vodila  u građanski rat i on je svjesno akceptiran jer je taj rat  trebao biti oslobodilački, od tekovina NOB-a, ZAVNOH-a i poslijeratne socijalističke izgradnje.

Iza te ideje stajale su prije svega poražene profašističke snage iz 2. svjetskog rata,  koje zavnohovsku Hrvatsku nikada nisu ni prihvatile i koje su u tom ratu vidjele svoju novu povijesnu šansu (HOS) a avnojsku Jugoslaviju doživljavale kao okupaciju (Jugoslavenska komunistička vladavina).

Iz interesa restauracije iza građanskog rata stale su i snage neoliberalizma. Neofašizam i neoliberalizam našli su se tako  na istoj fronti borbe protiv socijalizma. Doduše, rat na kraju nije definiran kao oslobodilački jer bi i suviše otkrivao svoj izvorni karakter, već kao domovinski, kako bi bio tobože narodni. Ali on nije bio ni domovinski ni narodni, već građanski u kome se oligarhija borila za svoju vlast, manipulirajući narodom.

Zahvaljujući kontrarevolucionrnim i nacionalističkim snagama i u drugim jugoslavenskim republikama,  Jugoslavije više nema, ali ostaje pitanje, čija je danas Republika Hrvatska. Isto pitanje postavlja se i za ostale osamostaljene republike.

Oni koji su pokrenuli kontrarevoluciju, kažu da su stvorili svoju državu, negirajući povjesnu ulogu ZAVNOH-a, NOB-a a naročito vodeću ulogu komunista, nedvosmisleno koketirajući sa NDH-a. Oni koji su naknadno uskočili u rov,(oportunistička socijaldemokracija) kažu da je današnja Hrvatska kontinuitet ZAVNOH-a, ali ni to ne odgovara činjenicama, jer u tom tobože zavnohovskom kontinuitetu, nema njegovih glavnih sadržaja a to je vlast radničke klase, konstitutivnost srpskoga naroda u Hrvatskoj , a niti bilo kakvoga  jugoslavenskoga zajedništva. Doduše u Ustavu osamostaljene Hrvatske piše da je ona i zavnohovska, ali svi znamo da je to bilo napisano iz dnevno političkih a ne istinskih razloga. Ali ni to što je napisano ne prihvaća profašistička i nacionalistička desnica.

Jedno je sigurno, Hrvatskom danas vlada primitivna  i pohlepna rentijerska  kasta  domaćih skorojevića i  moćni transnacionalni svjetski kapital. Radnička klasa skinuta je sa političke scene kao povijesna snaga. Sa stanovišta historijskih interesa rada i emancipacije svih slojeva društva, novouspostavljeni poredak najamnog rada i kapitala veliki je korak natrag i u odnosu na državni socijalizam, a da o samoupravnom sistemu društvenog vlasništva ni ne govorimo. Hrvatski radnik izgubio je  dakle sve, a  dobio nove okove.

Na svoje  nisu došli ni  ustaški recidivisti i nacionalisti, jer državu po njihovoj zamisli, nije moguće konstituirati u današnjoj Evropi.

Ako je izgubio  radnik kao pretežni sloj društva, a s njime i svi slojevi koji žive od svoga rada, onda nije mogao dobiti ni hrvatski narod, odnosno nacija. Srpski narod u Hrvatskoj, definitivno je izgubio, jer je ponižen i izgnan.

Osim duboke klasne podijeljenosti , kao posljedice uspostavljanja novoga poretka, hrvatski narod je podijeljen i moralno-politički. Jedni idu u Kumrovec i Jasenovac, a drugi u Bleiburg ali zajedno nikada. To su dva potpuno odvojena svijeta. Čija je danas Hrvatska, na to pitanje  treba tek odgovoriti hrvatski narod. Pitanje je samo da li demokratski ili novim građanskim ratom.

7. Promjenama devedesetih u Hrvatskoj je uveden politički pluralizam ali ne i istinska demokracija, privatno kapitalističko vlasništvo umjesto društvenog vlasništva ali nije povećana  očekivana privredna učinkovitost. Osamostaljena je nacionalna država ali nije ostvarena i suverenost naroda ni nacionalna emancipacija. Naravno nije ostvaren ni iluzorni švicarski standard. Naprotiv, pored velikih ljudskih žrtava  i materijalnih razaranja, cjelokupni privredni i društveni život je dramatično nazadovao. Ključne veličine industrijske i druge proizvodnje kao i BDP nisu ni nakon petnaest godina dosegnule razinu iz devedesetih godina. Čak što više promjenama nije devastirana samo sadašnjost,  već je bitno uskraćena i budućnost.

Prvu veliku bitku gubi samoupravna privreda. Proglašena je štetnim socijalističkim nasljeđem, koga se treba odmah riješiti. Velika transnacionalna poduzeća (posprdno nazvana socijalističkim mastodontima) su usitnjena, provjereni kadrovi proglašeni politički nepodobnim i rastjerani a tako usitnjena poduzeća za male vrijednosti uz makinacije, prepuštena primitivnim tajkunskim skorojevićma. Njihov umreženi samoupravni odnosi proizvodnje udruživanja i dogovaranja su ukinuti.

Umjesto post moderne rekonstrukcije naslijeđene industrije visokim tehnološkim revolucioniranjem, uslijedilo je njeno rušilačko razgrađivanje i najvećim dijelom uništenje. Uvedena je pogubna monetaristička neoliberalna ortodoksija, po kojoj ozdravljenje privrede tobože počinje stabilnošću cijena i tečaja, iako se već od fiziokrata zna da je najvažnija proizvodnja i da su stabilne cijene i tečaj rezultat zdrave proizvodnje. Monetarna politika stavljena je u funkciju jačanja krupnog kapitala, a kreditna u funkciju preuzimanja društvenih poduzeća u tajkunsko vlasništvo, a ne u funkciju razvoja i rasta proizvodnje. Iscrpljene banke financiranjem tajkunske privatizacije, sanirane su od države i prodane u strano vlasništvo, kako bi se uništio svaki trag toga kriminala. Precijenjeni kurs domaće valute pojeftinio je i stimulirao uvoz, a  destimulirao izvoz i tako uništavao domaću proizvodnju.

Razbijanje velikih poduzeća, politička podobnost, idiotizam tajkunskih skorojevića nesposobnih da vode privatizirana poduzeća, gubitak jugoslavenskoga i drugih tržišta, socijalna distribucija nacionalnog dohotka koja  održava zaposlene i pretežni dio stanovništva na rubu egzistencije, a ekonomska politika podržava interese krupnog financijskog i trgovačkog kapitala, napravili su privrednu pustoš iz koje Hrvatska nije izašla ni do današnjeg dana. Vodeći hrvatski industrijski centri ostali su bez velikih izvozno orijentiranih poduzeća, ali i druge industrije. Izvozna privreda pretvorila se u uvoznu, sa viškom zaposlenih koji su dijelom završili na burzi kao rezervna armija rada, a dijelom u preranoj bijednoj mirovini.

Slom hrvatske privrede najbolje pokazuje nova razina i struktura BDP te stanja zaposlenosti. BDP pao je na razinu od 51 % i umjesto da se udvostručio, tek se nakon 14 godina približava stanju iz devedesetih, što je neizmjeran ekonomski gubitak. Međutim, propadanje privrede ne odražava samo razina BDP već i njegova struktura, te odraz takve promjene na kretanje zaposlenosti. Naime, u strukturi BDP znatno je pao realni sektor (industrija, poljoprivreda i građevinarstvo)  a povećale se financijske usluge i državna uprava, što jasno pokazuje deindustrijalizaciju zemlje, čije su posljedice gubitak 700 tisuća radnih mjesta i stopa nezaposlenih od 22  %, porast umirovljenika u odnosu na zaposlene, pad mirovina u odnosu na plaće zaposlenih, pad izvoza i povećanje uvoza, te debalans platne bilance prema inozemstvu. Jednako tako, proces deindustrijalizacije pratio je i proces deinvestiranja a time i tehničko tehnološko zaostajanje.

Niska i stagnirajuća proizvodnja nije u stanju podmirivati potrebe javne potrošnje, što se rješava zaduživanjem u inozemstvu. Zaduženost Hrvatske povećala se od 2,8 milijardi dolara na 29,5 milijardi, što iznosi preko 85 % BDP-a.

Drastično je smanjen životni standard ljudi, a s njime i kvaliteta života, što se odražava u povećanju smrtnosti za četiri godine.

Međutim, to nije sve. Privatizacijom i neoliberalnom ekonomskom politikom uništenu privredu, trebao je «spasiti» strani multinacionalni kapital u izrazu strateškog partnera. No, ulazak bezobzirnog multinacionalnog kapitala do kraja je razorio privrednu strukturu. Sada je u rukama stranog kapitala cjelokupni financijski sektor (banke) prestižna industrijska poduzeća i domaće tržište. Praktički više ne postoji domaća privreda. Ona je dezartikulirana, njeni se dijelovi sve manje razmjenjuju međusobno a sve više sa svojim centrima u svijetu. Njenu strukturu sve više određuju interesi stranog kapitala a multiplikativni učinci sve više odlaze u inostranstvo, pa eventualni rast proizvodnje nema istovremeno i učinak razvoja. Time ona sve više gubi autodinamizam razvoja i postaje ovisna o stranim centrima moći. Njena struktura poprima sliku privreda trećeg svijeta, a sve veći prodor stranog kapitala samo pojačava taj proces dezartikulacije.  To je  objektivno gubitak ekonomske učinkovitosti, a time i političke suverenosti ali i privredne učinkovitosti, i umanjuje mogućnost da radni ljudi i građani  svoju sudbinu i sudbinu svoje zemlje preuzimaju u svoje ruke. Današnja rentjersko tajkunska elita na vlasti služi tim  procesima uvjeravajući narod kako je to jedini put kojim Hrvatska treba da ide. Međutim, više je nego jasno da na tom putu nema razvoja za Hrvatsku i njenog ravnopravnog uključivanja u međunarodnu podjelu rada i njenoj transnacionalizaciji. Čak što više u sadašnjoj konstelaciji moći, Hrvatska vlada na taj razvoj ne može ni utjecati, jer su bitne poluge razvoja u stranim rukama.

Drugu veliku bitku gubi hrvatsko radništvo u borbi za svoju ljudsku emancipaciju.

Sa društvene scene zbrisan je sloj proizvođača samoupravljača, slijednika radničke klase u preobražaju. Eksproprijacijom njihovog minulog rada sadržanog u cjelokupnoj društvenoj imovini,

koja je činila osnovu njihovog položaja u društvu i neotuđivo pravo da upravljaju tom imovinom, a potom i upropaštavanje poduzeća pljačkom tajkunskom privatizacijom, klasa proizvođača samoupravljača, ponovno je bačena u okove najamne, slabo plaćene radničke klase, a velikim dijelom i na ulicu. Ukinuto je radničko samoupravljanje putem koga se počelo ostvarivati istinsko oslobođenje radničke klase, te velike povijesne pretpostavke globalnog oslobođenja rada. Umjesto da se samoupravljanje unaprijedi, ukida se i ono što je ostvareno, te ponovno uvodi surovo komandno upravljanje ljudima nedoraslim tajkunima i poslodavcima. Vraća se čovjeka u onaj odvratni svijet izrabljivanja u kome bogatstvo i sreća malobrojnih, koegzistira sa bijedom i patnjom mnogobrojnih. Time je radnička klasa  na duži rok izbačena iz borbe za svoje oslobođenje i istinske emancipacije svih društvenih slojeva.

Treću bitku gubi hrvatska znanost u borbi za svoju postmodernu transformaciju.

Hrvatska znanost nije ustala protiv destruktivnog birokratskog i tajkunskog nasrtaja na industrijske pogone i radnike samoupravljače. Takvim svojim držanjem a još više javnom podrškom, konzervativnim desničarskim političkim amaterima, hrvatska znanost pokazuje svoju zaostalost od znanosti postmoderne. Dok znanost razvijenog svijeta napušta zastarjelo analitičko i unapređuje postmoderno, mrežno sistemsko promišljanje, hrvatska znanost ostaje u zatočeništvu sve manje korisne specijalizacije i karteziansko-mehanističke znanstvene paradigme. Rascjepkana i razbacana po autonomnim fakultetima, razredima Akademije i istraživačkim institutima - razdvojenim i zatvorenim poput kontejnera i kaveza - ostaje specijalizacijom i nadalje onesposobljena za holističko – ekološko proučavanje totaliteta nadolazećeg globalnog informacionalizma (A. Dragičević). Odvojena od privrednog života, sve više postaje akademska kasta koja zatvara vrata novom i propulzivnom.

Bezumno razgrađivanje velikih poduzeća dovelo je do fatalnog devastiranja i ukidanja njihovih znanstvenih instituta, a neki koji su ostali potpali su pod centrale stranih preuzimatelja i tako provincijalizirani i obezvrijeđeni.

Pod istim utjecajem je i obrazovanje. U zastarjeloj antinomiji i razdvojenosti sveučilišta i fakulteti mehanističkim racionalizmom obrazuju specijaliste koji sve znaju iz uskoga područja kojim se bave, ali premalo i ništa o totalitetu društva, stvarajući tako društveno indisponirani fahidiotizam. Svijet rada obrazuje se da zna drejati ali ne i misliti, jer za to su zaduženi poslodavci i elita.

Otpor  konteplativno – holističkom započeo je još u socijalizmu od strane privilegiranih tehnobirokratskih struktura, a promjenama devedesetih u potpunosti je trijumfirao. Tu groznu prazninu treba da upotpunjava crkva.

Četvrtu bitku gubi hrvatski narod i svi narodi koji u njoj žive u borbi za svoju revolucionarnu socijalističku demokraciju.

Na potpaljenoj strasti za osobno bogaćenje bez rada, eksploatirajući rad drugoga i neprevladanom hedonističkom mentalitetu poluobrazovanih, neuljuđenih ruralnih skorojevića, u uvjetima specifične društvene krize i na krilima neoliberalne kapitalističke globalizacije, služeći se semantičkim trikovima napose nacioanlističkim i neoliberalnim frazama o pravu čovjeka i demokraciji,  formirala se privilegirana kasta političkih rentjera koja je izvela eksproprijaciju minulog rada svekolikih pregaoca poslijeratne socijalističke izgradnje i uspostavila vladavinu partitokratskog i lobiatriskog parlamentarizma putem koga vlada narodom. Od tzv. mlade demokracije napravila je gerontokratsku fasadu iza koje se skriva siromašni jednolični politički život bez učešća najširih masa, osuđenih na poslušnost.

To je sloj ljudi koji od politike prave posao i politike žive. Sebi su namijenili mesijansku ulogu, prevođenja  naroda iz «groznog socijalizma» u jedino mogući i vječni kapitalizam.

Svojim odanim članovima, putem sramoto visokih plaća i mirovina i do desetak puta većih od društvenog  prosjeka osigurali su privilegiran položaj do kraja života, bez rada neovisno od njihove djelatne učinkovitosti, društvenog stanja, ekonomskog i društvenog razvoja. Slično zloglasnim nacistima ne vladaju sami, nego zajedno sa kapitalom na koga se oslanjaju i kome služe.

Ostaju trajno na vlasti, podjednaki protivnici postmoderne revolucije, čak i radikalne sistemske evolucijske promjene. Smjenjuju se na vlasti samo njihove skupine u zastupničkim institucijama dužnosnim funkcijama i stranačkim vodstvima. U negativnoj lobiatriji, bezobzirno zagovaraju i osiguravaju prostor na kome se lako bogate divlji zgrtači materijalne imovine i političke moći. Politička kasta u suglasju sa velikim dijelom hrvatske inteligencije naziva demokracijom.

Nema strategije oslobođenja radničke klase i oslobođenje rada i čovjeka od svih oblika otuđenja. Privilegiranim rentjerima odgovara nepromijenjena društvena organizacija a to je dovoljno da se u doba informacionalizma upadne u nepremostive teškoće i društveno zaostajanje uključujući i nestajanje naroda.

Vladavina te kaste već je dosta zla nanijela hrvatskom narodu. U povijesti nikada nikome u svijetu nije pošlo za rukom da potrošačkim rentjerstvom političke kaste osigura stabilan razvoj i modernizaciju društva.  Naprotiv, praksa političkog rentjerstva pokazuje da ono proizvodi i samo produbljuje krize. Ako nešto mijenja to je tako da ostaje sve isto.

Tako je hrvatski narod i narodnosti koji u Hrvatskoj žive, izgubio veliku povijesnu šansu da na tragu već započete postmoderne neposredne samoupravne demokracije oslobodi rad i radnu energiju svih radno sposobnih ljudi u kojoj će predvodnička uloga naizmjenično i pod kontrolom naroda pripasti najsposobnijim i najmoralnijim ljudima, osigurati ubrzani društveno ekonomski razvoj, nadoknaditi povijesno zaostajanje, prevladati ograničenja klasnog subalternog društva i njegovih lažnih vrijednosti i ostvariti svoju prestižnu ulogu u svjetskoj povijesti, umjesto da bude vraćen natrag u magareću klupu europske provincije u kojoj će služiti kao rezervna armija jeftinog najamnog rada a da njegove resurse eksploatira bogata multinacionalna elita. 

8. Socijalizacija je jedina realno moguća opcija budućnosti čovječanstva, što znači da se klasna borba nastavlja, samo će ona poprimati nove oblike i koristiti  drugačiju  strategiju i taktiku. To će uvjetovati i razvoj nauke i tehnologije. Restrukturiraju se i socijalne snage, koje nose borbu  za socijalizam, čemu će se prilagođavati i političke partije.

Uostalom, ni krah realsocijalizma u Istočnoj Europi ni najmanje nije zaustavio snažne procese socijalizacije u drugim dijelovima svijeta, a napose u Južnoj Americi, pa i u samom kapitalističkom centru, a Kina kao socijalistička zemlja u međuvremenu je postala svjetska sila.

Samo je pitanje vremena kada će negativne posljedice restauracije u tzv. tranzicijskim zemljama, snažnije pokrenuti procese socijalizacije i u njima samima na jednom višem nivou. Ti su procesi zapravo već i otpočeli, povratkom na vlast lijevih opcija u ovom ili onom obliku u većini zemalja istočnoga bloka.

I  u Hrvatskoj nastupa otrežnjenje i prevladava svijest o stoljetnoj prevari. HDZ kao glavni arhitekt kontrarevolucije, nakon jednog desetljeća, izgubio je vlast. No, udar na njega nije bio dovoljno žestok pa se vratio iz nokdauna ali to je sada ublaženi HDZ koji više nema snagu da na duži rok ostvaruje vlast u Hrvatskoj. No ni druge novonastale  političke stranke, uključujući i SDP, ne pokazuju tu snagu jer njihovi programi također temelje na neoliberalnoj paradigmi.

Istinska ljevica koja je neočekivano doživjela teški poraz tek se budi. SRP sebe vidi, glavnom idejnom snagom nove ljevice u Hrvatskoj. U svom programsko političkom djelovanju, polazi od epohalnih kretanja u svijetu koja ma koliko trenutačno stvari izgledale sumorno, u bližoj ili daljnjoj budućnosti navješćuju pobjedu socijalizma koji ima za cilj fundamentalnu reorganizaciju ekonomskog i društvenog sistema, i stvaranje društvenog poretka u kome će se ljudska solidarnost razum  i produktivnost, podsticati a ne osakaćivati i u kome se čovjek neće koristiti za ciljeve izvan njega. Osnova socijalizma budućnosti jeste ideja da su čovjek i njegove emocionalne i intelektualne snage, cilj svake kulture i da stvari (kapital) moraju da služe životu (radu) i da život ne smije da bude podčinjen onome što je mrtvo.

Dosadašnji pokušaji socijalističkog preobražaja u svijetu, nisu dosegli do toga vrhunskoga cilja. Jer, kao niti jedan vladajući poredak u povijesti nije se ostvarivao u svom ambijentu nego naprotiv u okviru kapitalističke epohe. Bio je sputavan prilikama unutrašnje zaostalosti sredina u kojima se pojavljivao i vanjskim pritiscima. U takvom okruženju nije nikada izašao iz košuljice državne prinude pa je i sam u mnogome ličio na poredak kojeg je želio preobraziti, s tom razlikom da u relativno kratkom roku, bez obzira na ogromni uspjeh koji je postigao, nije ni mogao doseći materijalni razvoj glavnih protagonista starog poretka kapitala.

U svom praktičnom nastajanju SRP polazi od činjenice da su tokovi socijalističkog preobražaja na prostoru AVNOJ-ske Jugoslavije a to znači i Hrvatske, otišli najdalje i da je sistem radničkog i društvenog samoupravljanja bio produktivan sistem, koji je  polučivao optimalan ekonomski rast ali i osnove istinske demokracije na temeljima neposredne socijalističke demokracije, te da je taj sistem nasilno elimiran od čega su hrvatski ljudi i društvo pretrpjeli neizmjernu ekonomsku i historijsku štetu a trpiti će i dalje ukoliko se ne zaustavi proces tzv. tranzicije i ne uspostavi autonomni razvoj na tragu oslobođenja rada i neposredne socijalističke demokracije nasuprot privatizacije i divljeg kapitalizma.

Krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je ekonomsko politička kriza kulminirala hiper inflacijom bile su nužne reforme na tragu afirmacije socijalističke robne proizvodnje i efikasnijeg mehanizma radničkog društvenog upravljanja, kako bi udruženi rad ovladao cjelinom procesa društvene reprodukcije a nužni mehanizam države bio u funkciji udruženog rada. Nažalost, stvari su išle u pravcu jačanja etatizma i kapital odnosa na štetu samoupravljanja u što se ugradila kontrarevolucija.

Takve reforme sada više nisu aktualne jer se promijenila vlasnička struktura i model privređivanja. ali SRP ostaje vjeran vrijednostima socijalističkog samoupravljanja što znači da će njene reforme biti usmjerene prema promjeni vlasničke strukture, koji će omogućiti postepeno uspostavljanje modela udruženog rada i samoupravljanja. To više ne znači nužno ukidanje privatnog vlasništva i uspostavljanje državnoga, već jačanje suodlučivanja odnosno koegzistencija rada i kapitala sa ciljem prevlasti društvenoga vlasništva ali i snažnu afirmaciju inokosnog rada, sve dok sistem udruženog rada ne apsorbira cjelokupno radno sposobno stanovništvo.Za te ideje SRP će se boriti demokratski ali odlučno, prije svega u biću radničke klase i svim slojevima društva.

Politički pluralizam i parlamentarizam smatra demokratskim okvirom za tu borbu, ali ne i konačni oblik demokracije. Taj konačni oblik je oblik socijalističke demokracije. U svom nastupu neće primjenjivati nasilje ali će se koristiti oblicima građanskoga neposluha i smatrati legitimnim sve spontane akcije radničke klase na tom putu tražiti ćemo saveznike na domaćoj političkoj sceni ali i u svijetu, jer borba za socijalizam je svjetski i epohalni proces.

U Zagrebu,  2007.

                                                                             Predsjednik Socijalističke Radničke Partije

                                                                                                   Ivan Plješa