|
CRTICE IZ BURNIH DOGAĐANJA 1991. I 1992. GODINE
RAT JE POČEO
Sisak, 20.listopada 1991.godine
Sisak, ljeto 1991.godine. U gradu komešanje. Ljudi se kreću
svaki svojim smjerom, ali se u zraku osjeća nervoza,
nevjerica među ljudima. Čim se netko s nekim sastane počinje
šaputanje, što se to zbiva, što će biti, je li nas netko
prisluškuje? Hoće li biti rata? Svi sumnjičavo klimaju
glavom, teško je sigurno prognozirati. Ali po svim
događanjima te godine, naročito proljeća i početkom ljeta
svi su izgledi da «dobro biti neće»
Zvanična vojska JNA povukla se u kasarne. Po gradu se motaju
nake šarene prikaze u maskirnim uniformama. Kažu, to se
osniva Hrvatska vojska. Oho! Protiv koga će Hrvatska vojska
ratovati, pa mi smo u jedinstvenoj državi Socijalističkoj
federativnoj republici Jugoslaviji, a ona ima svoju vojsku?
Lipanj, 25. dan 1991. Sabor donosi odluku o samostalnoj
neovisnoj Republici Hrvatskoj.Znači, ne prizna više SFRJ već
postaje samostalna država.
Sada je već krajnje ozbiljna situacija. Što će biti sa
nehrvatskim stanovništvom, naročito Srbima, jer se vodi
gadna kampanja protiv Srba preko sredstava javnog
informiranja, koja se sada zovu «sredstva javnog
priopćavanja».. Već je novim Ustavom iz prosinca 1990.
oduzeto pravo Srbima kao konstitutivnog naroda i pretvoreni
su u nacionalnu manjinu.
Po zidovima «grafiti» koji veličaju Pavelića i NDH, grde
Srbe.Pojavljuju se čak i grafiti «Srbe na vrbe», «Hrvatska
samo hrvatskom narodu» «Bježte psine preko Drine», mnoštvo
kukastih križeva i velikih slova «U» sa križom u sredini...
Pojavile su se u gradu neke čudne spodobe, u šarenim
uniformama sa «čarapom» na glavi i otvorom za oči i nos.
Idem gradom, koji mi sve više postaje nepoznat, kao da sam
pao odnekud u strani grad? Gle ovo čudo. Idu, čini mi se
ljudi, ali u crnim uniformama sa ustaškim znakom na kapama i
uniformi. Pomislim, sigurno se snima neki film iz NOB-ea pa
su to maskirani glumci. Jeste, vraga? Kakvi glumci, to su
HOS-ovci, kažu. Kakvi HOS-ovci?
Pa to su ti dobrovoljci-Hrvatske oružane snage! Gledam
televiziju, slušam radio, čitam novine, stvarno, nije to
nikakav film, nego naša tužna zbilja.
Srećem prijatelje u gradu, kojih je sve manje, kažu «znaš da
je nestao Dragan»? Ma, nije valjda, to je on nekud otišao pa
će se vratiti.Bogami, nije, ne zna niti obitelj gdje je?
Traže ga, nema odgovora. Nakon dan dva, nema Branka, pa nema
Petra, pa Jove, pa Stojana, Damjana, Lubice, djevojke 19
godina...I, tako preko dvadeset ljudi srpske nacionalnosti,
koje ja osobno poznam, nestade i nitko ne daje odgovore gdje
su nestali??? Što je s drugima koje ja ne poznajem, a isto
tako su nestali. Kažu preko stotinu??? Zvanični organi
odgovaraju drsko da su to četnici i da su pobjegli
«svojima».
Sretnem jednog prijatelja srpske nacionalnosti, tužan skoro
zaplakuje. Moram ti nešto reći, jer znam da ćeš me ti jedini
razumjeti. Sramota me, morao sam krstiti djecu u katoličkoj
crkvi da bi mogli ići na vjeronauk, kako ne bi imali
problema u školi. Ja, koji sam uvjereni komunista moram
krstiti djecu i to još u katoličkoj crkvi. Ništa za to dragi
moj druže, kažem ja , znam da ti je to teret, ali treba se
preživjeti u ova luda vremena. Ima još nekoliko njih koji su
to isto morali napraviti kako bi i oni i njihova djeca imali
bar nekakvog mira, ukoliko se to može nazvati mirom?
Jedan mi prijatelj priča više šaptom nego glasno, kako ga je
spasio njegov poznanik, a bio je odveden u «Naselje ORE
Sisak» (Naselje Omladinske radne skcije Sisak) radi
«informativnog razgovora». Nakon što su ga dobro izmlatili,
stavili su ga vezanog uz žičanu ogradu «Naselja», nacrtali
mu na čelu četiri ćirilična slova «S» i pustili psa vučjaka
na takvoj udaljenosti da ga skoro dotiče, ali ne može da ga
ugrize. Traže da prizna da šalje novac i podatke «onima na
drugoj strani-četnicima». Čovjek, mirno živi i nema nikakve
veze s politikom, naročito u vrijeme, kada mu je svaki dan i
noć «glava u torbi». Ne može priznati ono što nije! Na
njegovu sreću naišao je poznanik-Hrvat koji je rekao da za
njega garantira i tako su ga pustili. Koliko je takvih
«prošlo» kroz «Naselje», a da nije naišao njihov poznanik
koji će ih spasiti???
Zar nije to tragična i tužna ironija sudbine? Naselje ORA
Sisak (Omladinska radna akcija Sisak) u 70-tim i 80-tim
godinama prošlog stoljeća bilo je stjecište i okupljalište
omladine iz cijele Jugoslavije na Omladinskim radnim
akcijama za izgradnu nasipa u Posavini kako bi se Sisak i
okolica zaštitili od poplava. Omladinci, Srbi, Slovenci,
Makednoci, Crnogorci, Muslimani, Albanci i drugi širom
čitave Jugoslavije, pa i van nje dolazili su u Sisak da
zajedno sa omladinom Hrvatske i Siska rade i grade. Milioni
kubika zemlje i šljunka prošlo je preko ruku tih vrijednih
mladih ljudi koji su sa žuljevima odlazili svojim kućama,
ali zadovoljni što su dio sebe ugradili u dobrobit braće iz
Hrvatske. Tu se širilo pravo-istinsko bratstvo i ispoljavalo
jedinstvo omladine Jugoslavije u izgradnji svoje lijepe i
slobodne Domovine. Tu su se rađale mnoge ljubavi, koje su
često završavale i brakom dvoje sretnika koji su ljubav
započeli i zapečatili uz žuljave ruke i tople brigadirske
pozdrave Cmok, cmok, cmok!!!
A što je sada «Naselje ORA Sisak»? U što gadovi pretvoriše
to «Sveto mjesto ljubavi», bratstva i tolerancije??? Danas
je to stratište gdje nečovjek odlučuje o sudbini čovjeka,
gdje je čovjek nula, a nečovjek vlada njegovim životom. Što
su ti neljudi, u doba Omladinskih akcija mladi ljudi,
danas?Mnogi od njih su vjerojatno silom zakona u svojim
«Banana državama» okrenuti protiv svoje braće na ovoj
strani? Nekad braća koja bi dala krv jedan za drugoga, danas
jedan drugom prolijevaju krv. Zlikovci koji su ih u to
uvukli vladaju danas, a vladat će i poslije rata, a ti nekad
bratimljeni omladinci osakaćeni i materijalno i duhovno
vratit će se svojim kućama svako u svoju «Bananu» i bez
posla lutati ulicama i žuljati stolice po kafićima i
birtijama, često želeći i samo kore kruha?! Mnogi će i
svojim životom platiti da bi nitkovi živjeli lijepo uz
skupe automobile, jahte i avione uživali u rezultatima svoje
krvave rabote.
Hoće li se već jednom ponovo naći generacija koja će reći
Dosta!? Ne damo se više manipulirati jer su ljudi na ovima
Balkanskim prostorima u povijesti već imali mnogo i mogo
krvavih epizoda. Oooo, hoće li???
Početkom srpnja 1991. uzeo sam godišnji odmor i otišao malo
u Majur imao sam poslova u vinogradu i košenje trave. Brzo
sam pobjegao s Brda jer se najprije u daljini čulo neko
puškaranje, a kasnije i malo bliže – rafal iz mitraljeza.
Bježi u Sisak dok ta ludost ne prođe. Nisam ni slutio da je
to posljednji put što vidim vikendicu u stanju kakvom je
bila Tek je izgrađena, nova taman uređena da se može u njoj
boraviti. Vraćajući se u Sisak navratim kod prijatelja u
Brđanima. On mi se žali, ljudi su uplašeni, preko dana, kada
prolazi hrvatska policija (u crnim odorama) bježe od kuća u
šumu, a navečer se vraćaju i stražare na ulazima u selo. U
Komarevu dočekuje me neka vojska u šarenim uniformama,
pregleda auto i pušta me za Sisak. Nisam bio sumnjiv jer je
među njima bilo i mladića koji su radili u Rafineriji pa su
me prepoznali.
Iza toga, više se nije moglo prema Sunji dalje od Komareva.
Pomalo su počela granatiranja Komareva, a povremeno se čula
tutnjava minobacača i iz pravca Petrinje. Kažu borbe se vode
oko Brijesta na izlazu iz Petrinje prema Zagrebu.U Sisak
stižu prognanici, Hrvati iz «Krajine». Kod mene se
smještaju moji rođaci računajući da će to sve kratko trajati
i da će se uspostaviti mir i njihov brzi povratak kućama.
Ništa od toga. Počinje granatiranje i uzbune i u Sisku.
Vreće s pjeskom su postavljene oko zgrada u kojima su
skloništa.
Život se pomalo «normalizira». Privikavamo se da smo malo na
poslu ili u gradu ili kod kuće, malo u skloništima.
Prepričava se gdje su «rokale» granate i kakve su štete, je
li netko ranjen i tko je smrtno stradao.Svi psuju, grde
«Srbe-četnike» i JNA. Nitko se ne pita, jesmo li možda i
«mi» za nešto krivi. Sačuvaj bože da to netko spomene,
naročito ne u skloništu.U skloništima se uglavnom sluša
Radio Sisak. Pljušte pogrde na Srbe, pljušte hvale za «naše
bojovnike» koji ruše i avione.
Mučno mi je bilo u skloništu u Rafineriji za vrijeme radnog
vremena. Svi iz Uprave se «zbijemo» u Arhivu, tu smo na
sigurnom, pod zemljom. Sluša se Radio Sisak. «Padaju avioni
kao kruške». Kad god radio objavi da je «srušen avion»,
pljesak i ovacije, opća euforija i ekstaza. Nitko se od tih
jadnih lakovjernika ne pita, zar je stvarno da se tako lako
ruše avioni? Zar neka vojska može dopustiti da se nad Siskom
kroz nekoliko dana sruši preko 30 aviona a da istovremeno
ništa nije bombardirano??? Pa što su onda radili ti avioni
nad Siskom? Ljudi vjeruju. Nikad nitko nije pokazao niti
jedan dio srušenog bar jednog aviona nad Siskom? Ali nije
bitno «naši» su njih srušili!!! Tako je nad Siskom srušeno
(prema «Jedinstvu-Sisačkom tjedniku» i Radio Sisku) srušeno
je 33 aviona – neka se «zna»???
Ljudi srpske nacionalnosti nestaju. Neki, uplašeni stalnim
prijetnjama, (otvoreno ili preko telefona), bježe u Srbiju,
Bosnu i Hercegovinu ili drugdje gdje imaju rođake ili
poznanike. Mnogi su odvođeni u «Jodno» (Jodno lječilište u
Sisku) nazvano «Jadno» ili na ORU (Naselje Omladinskih
radnih akcija) gdje su podvrgavani ispitivanjima i
mučenjima. Neki su se vratili kućama, a neki nikada, niti se
zna gdje su.Često i sam strahujem da ne završim na ORI ili
Jodnom, nisam podoban jer ne podržavam HDZ-ovu i Tuđmanovu
proustašku vlast, a još k tome sastajem se i kontaktiram sa
Srbima. U «Jutarnjem listu» i «Jedinstvu» je citirana moja
izjava da sam bio i ostao nepopravljivi komunista. Zbilja,
sasvim solidan razlog da me se ušutka. Ne znam što ili tko
me je spasio??? To je vrijeme kad «čovjek nestane kao muha»
a da njegovi bližnji ne smiju niti pitati što je s njime i
gdje se nalazi.
Tužno, da čovjeku «srce prepukne», a ne može si pomoći. Što
doživismo od onakve ljepote u kakvoj smo živjeli u
Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji?.
Pitao sam se tisuću puta, kako je moguće da čovjek «preko
noći» može postati tako zao i takav nitkov da može ubijati i
proganjati svoje susjede i dojučerašnje prijatelje samo zato
što su Hrvati, Srbi ili Muslimani??? Je li taj čovjek ikada
i bio čovjek???
Bašić Ivica, prof. ind. ped., Sisak
|
