CRTICE IZ BURNIH DOGAĐANJA 1991. I 1992. GODINE      

  KOMUNIZAM – KOMUNIST

  Sisak, 10. 04. 1992.

Komunizam – ideologija, utopija, stvarnost?

Odgovor na ova pitanja traži veliku naučnu raspravu. Nju čak nije ni teško realizirati, jer ima toliko literature poslije Marksa, Engelsa i Lenjina, te praktičnih ostvarenja koja daju odgovore na ta pitanja. Međutim, ovdje ćemo pokušati dati krajnje praktičan prilaz ovom pitanju. Kako gledam na pitanje komunizma?

 Da je ideologija – jeste kada ga koristimo u ostvarivanju ciljeva političke stranke ili partije, te utoliko koliko je potrebno da čovjek savlada marksizam kao nauku, ali da mu postane životna praksa.

Utopija je utoliko, ukoliko želimo da ga odbacimo ili se bojimo da se uhvatimo u borbu za njegovo ostvarenje. Zašto ne bi ljudi vjerovali i u utopiju? Pa utopija je vodila čovjeka kroz tisućljeća njegova življenja. Neki pra,pra,pra,... čovjek je maštao kako bi bilo dobro da ima neku spravu okruglu koju bi mogao kotrljati... i tako je izmislio kotač? Danas je nezamislivo živjeti bez te tako jednostavne sprave. A bila je to utopija tog pra,pra,pra...čovjeka.Utopija je bila želja čovjeka da leti. Isto tako utopija je bila zamisao čovjeka da dohvati «nebo», danas leti na mjesec, a sutra, tko zna gdje? Danas je utopija kako čovjeka premjestiti na drugo mjesto u nematerijalnom stanju, sutra će to sigurno biti stvarnost, itd. Zašto se onda i komunizam, kao utopija, ne bi sutra ostvario??? Tim više što je bilo i ima i danas dobrih društvanih uređenja koja idu prema ostvarenju te utopije-komunizma.

Stvarnost da! Komunizam pretpostavlja «život u izobilju» uz maksimalno humane odnose i punu slobodu pojedinca i društva. Pa, zar mnogi tako već ne žive – u izobilju? Znači ima života uz bogatstvo dobara s kojima raspolaže i pojedinac i društvo. Humani odnos među ljudima – pa to je već u velikoj mjeri postignuto i ostvareno u Svijetu, bez obzira na sve brutalnosti i divljaštva u odnosima među ljudima i državama u nekim sredinama i pojedinim periodima ukupnog svjetskog razvoja. Ta ostvarena humanost je jedino i održala čovjeka i Svijet i vuklo ga stalno naprijed.

Sloboda čovjeka – to je najrastezljivije pitanje. Nje nikada čovjeku nije dosta. To je i normalno, čovjek teži apsolutnoj slobodi. Ona je neostvariva, jer jednostavno ništa u svijetu, osim Svemira možda, nije apsolutno. Sloboda pojedinca treba i može biti ostvarljiva samo u tolikoj mjeri ukoliko ničim ne ugrožava slobodu drugog pojedinca i društva u cjelini.

Što je to praktična – dnevna ljudski potrebna sloboda? Pravo na siguran život, slobodan odabir gdje čovjek želi da živi na kugli zemaljskoj, sloboda kretanja i komuniciranja, jednaka prava svim ljudima pod istim uvjetima korištenja i stvaranja novih zemaljskih dobara, slobodno izražavanje svojih stručnih i intelektualnih sposobnosti, zagarantirano ostvarivo pravo na rad i dohodak prema rezultatima rada, te odgovarajuću mirovinu nakon određenog broja godina rada, profesionalni razvoj prema svojim sposobnostima, zagarantiran nepovrediv privatni život, pravo posjedovanja materijalnih dobara potrebnih za život, sloboda duhovnog stvaranja, sloboda religije, pravo organiziranja u političke stranke, građanske interesne udruge, učešće u upravljanju društvom, pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatno školovanje, slobodno nacionalno ispoljavanje, sloboda ljubavi, sloboda ispoljavanja svojih prirodnih sklonosti, slobodan i zaštićen brak i obitelj, pravo rađanja i odgoja djece, pravo na socijalnu skrb onih kojima je ona potrebna, pravo na skrb u starosti i dr. Teško je to sve nabrojiti a da se nešto ne izostavi. Sve je to ostvarivo i ostvarivano u svijetu – dakle nije utopija, već stvarnost.

Ostaje nerješeno temeljno pitanje – pravo na vlasništvo? Ni to nije sporno? Da li stvarno nije sporno??? Priznato je i u komunizmu – da! Samo je pitanje u kojem je odnosu čovjek prema tom vlasništvu? Tko njime upravlja? Da li to vlasništvo služi čovjeku (ljudima) kao sredstvo za život dostojan čovjeka ili služi kao sredstvo da vlasnik tog dobra preko tuđeg rada (radnika) ostvaruje sebi dobit u izobilju, a onome koji stvara ta dobra – radniku udjeljuje samo nužno za preživljavanje? Tu se ustvari i krije «ključ» čitavog problema – sloboda – demokracija – vlast.

Zašto sloboda-demokracija-vlast, ne može biti svojina svakog čovjeka? Pa da on sam ocijeni prema svojim intelektualnim i fizičkim sposobnostima koliko će u tome učestvovati?

Da li je tu demokraciju i takav odnos moguće ostvariti u kapitalizmu? Do sada ga nitko nije ostvario kroz ovih preko skoro 200 godina, pa sigurno u kapitalizmu, i neće. Zašto?

Vrlo jednostavan odgovor. Prije još jedno pitanje. Tko upravlja golemim svijetskim bogatstvima koja su stvorili radnici (a pod radnicima podrazumjevamo sve ljude koji žive isključivo od svog vlastitog rada) stoljećima? Prije feudalac i aristokracija, sada kapitalist (vlasnik sredstava za proizvodnju i svih dobara koja se proizvodnjom i trgovinom ostvaruju) i država. Gdje je tu radnik, koji na svojoj grbači nosi sav taj teret? Kome je on važan kao čovjek? On je važan kapitalistu i državi samo kao roba koja kroz svoju radnu snagu na tržištu vrijedi isto kao i svaka druga roba. Pa on dobije plaću (osobni dohodak) za svoj rad, reći će kapitalist??? Točno, dobije osobni dohodak, ali nekoliko puta manji od stvarno ostvarenog svojim radom, a onaj veći dio  ostvaruje vlasnik, koji iz toga kroz poreze i druga davanja financira državu, dio ulaže u novu tehnolgiju, a veći dio ostaje njemu kao profit. Tako u tom, kapitalističkom sistemu, lijepo prolazi i kapitalist i država, a radnik ostaje «kraćih rukava». Zato kapitalizam tako čvrsto i opstaje kao sistem jer ga podržava njegova država s kojom je u «idealnom braku». Oni to čak zovu najvećim dometom demokracije i Ameriku, pazite sada, «najrazvijenijom zemljom demokracije»??? Pa da čovjeku mozak stane!?

 Ovo je vrlo uprošćena šablona funkcioniranja kapitalističkog svijeta. E sada, što je iza njega? On sve više dolazi u krizu, pun je ratova i sve većeg bogaćenja pojedinaca a sve više ljudi ostaje siromašno, pa i gladno. Zemlja, kao planet je ugrožena! Ovdje ću citirati samo jednu kratku crticu napisanu od jednog teologa i svećenika (naročito to naglašavam-teolog i svećenik):

«Komunizam je religiju nijekao-kapitalizam je ružno zlorabi. Tko će se i kada usuditi o tome jasno govoriti-što god nam gospodari novca i vlasti, u ovom ili onom režimu, rekli i kako god nam uzvratili?».

Pa dragi gospodine «velečasni» o tome socijalisti i komunisti govore već preko sto godina tako jasno da ne može biti jasnije, ali im se, između ostalog (pa možda i najgorljivije) i vi suprostavljate, bojeći se tobože da će socijalizam i komunizam ukinuti religiju. Nema potrebe da se vas ukida i bilo bi to besmisleno, religija treba da u svim sistemima bude privatna stvar svakog pojedinca – «pa tko voli, nek izvoli». Interesantno je da čak i sam Papa kritikuje neljudski kapitalizam i profit, ali nikako da izusti što je od njega bolje. Zna on i sam da je to komunizam, ali ne daj Bože da on to kaže???

Nitko do sada, osim vizionara i realizatora socijalizma i komunizma nije ponudio ništa bolje i pravednije za svakog pojedinog čovjeka na Zemlji osim socijalizma i komunizma.

Što je to, ili tko je to komunist? Opet, vrlo jednostavan i «prizeman odgovor». To je čovjek koji razmišlja i radi na tome da se  ostvari puna sloboda čovjeka, poštenje i humanost, a komunizam nije ništa drugo nego humanizam u praksi. Pa, je li to za osudu i pogrde, pitam ja sve one koji kude komunizam i komuniste??? Neka svatko prosudi sam. Odmah ćete reći: «Pa komunisti su učinili mnoge zločine u ime komunizma»?

To je istina. E, a sada treba pitati, je li bilo i ima li u povijesti čovječanstva još nekih ljudi, skupina i društava koji su činili zločine «u ime nečega»? Pa ćemo naći: zločine u ime vjere, zločine u ime nacije, zločine u ime rase, zločine u ime države, pa onda najstrašnije zločine u ime privatnog vlasništva (profita) – zločine kapitalizma??? Ovi zadnji nabrojeni, su najstrašniji i veći od svih gore nabrojenih, a gledamo ih svakodnevno i danas!??? Pa onda vidimo da nije dobro prosuđivati ideju i sistem kroz određene mračne periode u razvoju društva. Ti «zločini komunizma» nisu zločini ideje i cilja, već postupaka ljudi koji se, često lažno zaklinju u određenu ideju i cilj.

Kako sam ja shvatio sebe kao komunistu (ako čak odstranimo za moment i ideologizaciju i «revolucionarnu borbu»)? Kao čovjeka kojeg krasi poštenje, društvenost, humanost, otvorenost, iskrenost, principijelnost, spremnost na odricanje, vrijednoća, potreba za pomoći drugima, jednak odnos prema svim ljudima bez obzira na rasu, boju kože, nacionalnu i vjersku pripadnost, sklonosti i uvjerenja (kosmopolit u načinu i smislu života), skromnost, vjera u čovjeka,miroljubivost, slobodoljubivost, pravičnost, vjera u pobjedu socijalizma i komunizma (ako se do tada čovjek sam ne uništi u gramzivosti?).

Pa zar ovo sve što sam gore spomenuo kao vrline ne piše i u Isusovom nauku (ako je Isus postojao kao povjesna ličnost, ako i nije dobro je da su ga izmislili samo ga Crkva zloupotrebljava i iskrivljuje?). Ja prihvaćam i tako živim, i Isusov nauk, samo bez Boga.

Jednom prilikom je Krlrža rekao:

«Rad u Partiji (Komuniatičkoj partiji-Savezu komunista Jugoslavije) nisam shvaćao kao egzistenciju već kao revolucionarnu borbu».

Za mene je to jedino ispravno što sam i ja prihvatio kao svoj moto ulaska i rada u Savezu komunista.

Nažalost. Sada kada je razbijen Savez komunista Jugoslavije, kada više nema Saveza komunista Hrvatske, kada su «komunisti» postali «socijaldemokrati», a jedan dobar dio prešao u Hrvatsku demokratsku zajednicu, može se nabrojiti na prste oni koje poznajem da su pošli od gore navedene Krležine misli kada su ulazili u Savez komunista. Mnogi su, nažalost u Partiji bili samo iz većih mogućnosti za postizanje ličnih interesa bez rada i zalaganja a ne zbog «revolucionarne borbe». To se sada vidi vrlo jasno, jer se jako brzo odriču svoje «revolucionarne prošlosti» uz ispriku da je to bila  «mladalačka zabluda». Ja nisam nikada bio u zabludi? Ja sam samo imao dilema kako najbolje neki problem riješiti za dobro društva i zajednice, jer samo uz dobro zajednice u kojoj živim može i meni biti dobro.

Moja «revolucionarna « prošlost, kao uostalom i moj ukupan život su uvijek išli «pravom linijom», vođeni idejom komunizma i takva je moja sadašnjost, a bit će i budućnost! Uostalom, neka to drugi ocijene? Ne stidim se, već se ponosim svojim poštenim radom u Savezu komunista i ni pod koju cijenu se ne odričem tog svog rada i života uopće. Pa, kada bi se odrekao i stidio svog revolucionarnog rada i života ja bih najjače pljunuo u vlastiti obraz i izgubio potpuno svoje dostojanstvo i ljudskost!?

Ulaskom u Savez komunista Jugoslavije u ožujku 1958.godine (nakon netom navršenih 18 godina) ostvarila se moja iskrena želja za revolucionarnom borbom za bolje, demokratskije, humanije društvo i odnose u njemu. To mi je bila jedina i osnovna vodilja u radu i ponašanju. Nikad nisam ni pomislio da treba nekako da materijaliziram (unovčim) taj svoj revolucionarni rad. Sebe sam gledao kao jedan sitni kamenčić u izgradnji ukupnog socijalističkog samoupravnog društva u kojem treba svim ljudima da bude lijepo živjeti, pa će onda i meni biti. Jedan me prijatelj ponukao da probam izračunati koliko sam novčano «dao», kroz članarinu Savezu komunista. Kad sam napravio nekakvu aproksimativnu računicu izašlo je to preko 120 tisuća DM (Njemačkih maraka). Ako dodam tome provedene sate, dane, mjesece i godine ukupnog revolucionarnog rada ipak to nije tako sitno, a za to nisam ni dinara naplatio za sebe osobno. Ni najmanje mi nije zbog toga žao, već obratno sretan sam što sam tako radio i da se ponovo rodim, vjerojatno bi isto radio. Možda u tome svemu sada ima neskromnosti i patetike, ali ja o tome uvijek govorim s ponosom uz ugodnu nostalgiju.

Ideje za koje sam se cijelog života zalagao i borio, društvo bez klasa, humano, demokratično – komunističko društvo, ostaju za mene-komunistu uvijek kao odrednice i smisao života. Kad-tad društvo u svijetu će morati biti uređeno na tim osnovama, čovjek potpuno oslobođen i materijalno i duhovno ili će život nestati sa kugle zemaljske?

Roza Luksenburg je rekla:

«Nema socijalizma bez demokracije i nema demokracije bez socijalizma», te: «Socijalizam, ili barbarstvo»!!!

GDJE SMO BILI, KUDA IDEMO?  

Sisak,12.04.1992.godine

Gdje smo bili, kuda idemo? To su pitanja koja se sve češće postavljaju svakom običnom čovjeku (a takvih «običnih ljudi» je velika većina). Kakvo je to društvo koje smo gradili u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji? Gledat ću da donekle, ukratko dam odgovor, gledano upravo očima tog «običnog čovjeka».

Društvo koje smo mi gradili je, školski rečeno «prelazno društveno uređenje od  kapitalizma ka komunizmu» Što to praktički znači u životu ljudi?

U ukupnoj povijesti se stalno potvrđuje Marksova tvrdnja da se ukupan razvoj društva  kretao i odvijao u neprestalnoj klasnoj borbi – pojednostavljeno rečeno borbi klase bogatih i klase siromašnih. To je uvijek borba za vlast, jer tko ima vlast taj ima sve (bogatstvo, ugled, mogućnost razvoja, zdravlje, privilegije itd.). Sve do Pariške komune 1871. i Oktobarske revolucije u Rusiji 1917., svijet je poznavao samo državno uređenje gdje je vladao onaj koji ima kapital i sredstva rada,  a ostali, kao posjednici svoje «radne snage» za njega radili bez ikakvih prava i mogućnosti da učestvuju u upravljnju društvom i državom. Ono se odvijalo kroz razne oblike stalne klasne borbe i postepene demokratizacije društvenih odnosa. Tako se došlo do parlamentarnog višestranačkog sistema kao «vrhunca demokracije». To je posebna tema i ovdje o tome neće biti riječi.

To ustanovljeno, naoko stabilno društvo se tako održavalo, ali uvijek je ostao onaj temeljni odnos: vlasnik kapitala, sredstava rada i profita, na jednoj strani i radnik sa svojom «radnom snagom» na drugoj strani.Kapitalist (vladajuća klasa) upravlja, preko države, ukupnim društvenim bogatstvom i odnosima, a radnik radi i stvara bogatstva tom kapitalisti i državi. Radnik nema nikakvog utjecaja na golema sredstva koja svojim radom i znanjem ostvaruje, dobiva samo sredstva za goli život i nešto za lični standard.

Taj (uprošćeno rečeno) temeljni odnos se Pariškom komunom i Oktobarskom revolucijom u Rusiji i kasnijom pojavom drugih socijalističkih zemalja  mjenja. Radnička klasa postaje osnovni faktor naročito kod nas u samoupravnoj Jugoslaviji, i u stvaranju materijalnih i duhovnih dobara i učestvuje u odlučivanju o rasplolaganju njima. To nije samo, kako na prvi pogled izgleda, obrtanje toka nekih stvari. Samo promjena vlasti, već u osnovi novi odnos u praktičnom životu svakog  pojedinca. Time svaki pojedinac, kao individua ili u nekoj organizaciji postaje, koliko on to hoće, može i želi, nosilac vlasti. To je odnos koji vodi ljude u potpunu slobodu rada, misli, izražavanja, učešća u upravljanju društvom. To, možda, ovako uprošćeno rečeno izgleda kao parola. Ali to nije bila parola, to je bila stvarnost života. Ostvarivanje toga nije ni malo lak, kratak i jednostavan put???

To je put pun lutanja, zabluda, zamki, pogrešaka, skretanja. Ponekad se on čak pretvori u svoju suprotnost itd. Sve je to do sada potvrdila praksa svih socijalističkih zemalja.

Nije neskromno ako kažem (tako sam to doživio i živio) da je samoupravni socijalizam i «sistem udruženog rada» pokazao najživotnije sokove tog odnosa. On se itekako potvrdio u praksi. Naravno da je bilo dosta nakaradnih postupaka i krive primjene. Negdje iz neznanja, negdje namjerno. Tako je često izgledalo da je taj sistem utopija i neprimjenjiv. Naročito je bilo primjedaba da je to sistem koji umrtvljuje kapital, nema motivacije, «društveno vlasništvo je svačije i ničije» i sl. Međutim, treba malo bolje izučiti Zakon o udruženom radu i ostalu regulativu i literaturu rađenu u tom vremenu (naročito Kardelja), pa će se vidjeti puna životnost tog koncepta. Ima itekeko velikih mogućnosti stimulacije za motivaciju ličnu i kolektivnu. Samo je trebalo to znati i htjeti pretočiti u praksu. Cilj ovog prikaza nije da sve to šire obrazloži i elaborira, već da potakne na razmišljanje, gdje smo bili i što smo izgubili?

Što, ustvari znače floskule «što da izmišljamo toplu vodu i pravimo neke eksperimente kad Zapadni svijet (kapitalizam) živi i razvija se već preko sto godina? Kopirajmo to i sve je u redu.» Zaista vrlo jednostavno rečeno, pa na prvi pogled izgleda i razumno? Što se mučiti u izmišljanju i traženju novog puta, kad imamo «već asvaltiranu cestu». U traženju novog puta i treba biti izazov čovjeku. Pa zar čovjek nije u svom razvoju bio stalno suočen sa novim izazovima i traženjima nečeg boljeg, nečeg ljudskijeg, nečeg demokratskijeg? Te izazove je čovjek stalno prihvaćao i tako se razvijao «od majmuna do današnjih dana».

Ali, izlaz iz kapitalističkog sistema nije izazov samo radi izazova. To je izazov koji čovjeka-radnika nužno na to tjera da se konačno riješi stoljetne stege i «robovanja» za druge. On ga vodi stvarnoj punoj slobodi, blagostanju i sreći. On u potpunosti humanizira ljudske odnose, mjenja odnos «čovjek čovjeku vuk» u odnos «čovjek čovjeku čovjek». Pa zar čovjek tome ne teži, to mu čak i «Sveto pismo» kazuje?

Dakle, za tu sreću je pogubna floskula da je lakše vratiti se u kolotečinu već uhodanog, a odustati od novog, jer to ubija svaku volju za obuzdavanjem ovog «trulog», nehumanog i nemilosrdnog, divljeg kapitalizma. Novi vlastodršci nas uvjeravaju kako ćemo mi kao samostalna država Hrvatska i «zemlja Zapadne demokracije»  biti «mala Švicarska»??? Živi bili pa vidjeli i osjetili! A oni istovremeno kradu Društvenu imovinu i postaju tajkuni i novi bogataši-kapitalisti koji sjedaju na grbaču tih ranika koje su besramno pokrali. Eto, to je put kojim sada idemo u «sretnu budućnost»???

Ivica Bašić, prof. ind. pedag.