|
NE MOŽE SE ANTIFAŠIZAM NA PROSTORIMA BIVŠE
JUGOSLAVIJE ODVOJITI OD KOMUNISTA
Još od 1990.godine, dolaskom na vlast nacionalističkih
stranaka u novonastalim državama na prostoru bivše
Jugoslavije, traje hajka protiv komunista, socijalizma i
Narodnooslobodilačke borbe. Nacionalisti i šovinisti, lažni
povjesničari, razni «naučni radnici» svih boja, ekstremni
desničari, spore i najosnovnije historijske istine koje su
zapisane u mnogim dokumentima i knjigama, te priznate u
svijetu. Ne navode za to nikakve valjane argumente, već
osnovne floskule o zapostavljenosti i proganjanju Hrvata,
Slovenaca, Srba, Muslimana, Albanaca... i teškim zločinima
komunista.
Kada su usvajani novi ustavi, vjerojatno iz straha od
zamjerke Evrope, u njih je u načelima ugrađeno da se država
temelji, između ostalog i na antifašizmu.
Sada, kad su nekako «progutali» da je ugrađen taj
antifašizam, sada ih smeta što se uz njega «lijepe» i
komunisti. Pa kažu, antifašizam treba odvojiti od
«komunizma»-komunista?
Kao, država treba da se temelji i na antifašizmu kao
Europskoj stečevini, jer tako spada u red pobjednica, a ne
gubitnica, u Drugom svjetskom ratu. Ali to treba promatrati
odvojeno od komunista, jer nisu samo komunisti bili
antifašisti, već «široke narodne mase» koje su bile
uključene u NOB.
E, pa gospodo ne može to tako! Gole činjenice se ne mogu
pobiti. Mogu da se spore, ali se ne mogu osporiti.
Nitko ne može da poriče da je od svih političkih stranaka u
bivšoj Kraljevini Jugoslaviji, pa Banovini Hrvatskoj i
napokon NDH, jedino Komunistička partija Jugoslavije pozvala
narod na ustanak, naoružavala ga i krenula u oslobodilačku
borbu.
Druge političke stranke i partije su se «sakrile u mišju
rupu» ili su čak podržale kvislinške režime koji su bili
marionete nacista i fašista, te izbjegličku vladu
Jugovlavije u Londonu.. To je bila tzv. «politika čekanja»,
pa kad završi rat, tada će se krenuti na osvajanje vlasti. A
do tada treba mirovati i surađivati sa okupatorom.
Komunisti su stali na čelo borbe i hrabro, znajući da se
bore protiv stotinu puta nadmoćnijeg neprijatelja, ali s
vjerom u narod, jer narod nikad nitko nije potpuno porobio i
uništio. Narod je povjerovao komunistima i «listom» krenuo
zajedno s njima pod parolom «bratstva i jedinstva», s Titom
na čelu, ustrajali do konačne pobjede. Tako se svaka od
sadašnjih država, u okviru federativne Jugoslavije, upisala
u slavne stranice svjetske povijesti kao pobjednica u Drugom
svijetskom ratu. To može zahvaliti ponajviše komunistima.
Bez obzira što se po njima tako bezočno «pljuje», komunisti
ostaju trajno vezani uz Narodnooslobodilačku borbu i
antifašizam, kao svoju neodvojivu stečevinu.
Evo samo jedne zgodne ilustracije koja potvrđuje te povjesne
činjenice. Samo ću navesti dva-tri odlomka iz govora što ga
je Vladimir Nazor, kako sam navodi u svom Dnevnku s
partizanima, izrekao, na neočekivan zahtijev svih,
partizanima u Topuskom 1943.godine (vidi knjigu doktora
Mladena Ivekovića «Hrvatski intelektualci u NOB-i»,
str.105.):
...Nisam znao da ću danas govoriti, nisam ni slutio, da ću
imati sreću, vidjeti vas na okupu, gledati vaša nasmijana
lica, te bistre oči, pune jedne volje, jedne želje, pune
jednog plamena, za koji se ja nadam, da neće nikad utrnuti,
da će gorjeti sve dok nešto do temelja ne izgori tako, da
ispod pepela ne ostane ni najmanja žeravka, da se ne bi
zmija opet probudila i opet ugrizla...
...I zbilja: od vremena kad su vladali naši stari hrvatski
kraljevi, Hrvati su uvijek bili primorani boriti se za nekog
drugog, za Habsburgovce, za neke ugarske kraljeve; pa onda
ih je Jelačić sakupio da se bore protiv Mađara za Franju
Josipa; borili su se s jednim generalom, pa s drugim, pa s
trećim, za tuđe probitke, a nikada da su ti jadni Hrvati
dali svoju krv za svoju zemlju. Naši su se Hrvati borili u
Italiji, a jadna im žena, nije kod kuće imala no jednu
kravicu ili kozu, i istu su joj plijenili.
Sada nije tako! Dajemo svoju krv, ali je dajemo za sebe. Kad
imamo taj osjećaj u sebi, onda se drugačije diše i radi, jer
znamo zašto ginemo (pljesak). Uspomena će na vas u povijesti
ostati dok naroda bude, a njega će biti i ostat će ako vi
sada ne pustite da ga Talijani i Njemci satru.
Govorim kao Hrvat, vi, junački komunisti, borite se i radite
po komunističkim metodama. To znači boriti se, braniti se,
ne dati se! Vi ste prvi, koji možete hrvatski narod spasiti
iz kritičnog momenta, u kojem se nlazio do prekjučer...»
To je živa istina, a takvih ima na tisuće u toku čitave
Narodnooslobodilačke borbe svih naroda Jugoslavije.
Pa, zar se onda antifašizam u svim krajevima bivše
Jugoslavije, može odvojiti od komunista? To može da čini
samo onaj koji je, ili totalni neznalica, ili iz mržnje
prema komunistima, ne može da prizna ono što komunistima
pripada kao neotuđiva zasluga.
Žalosno je što se tim pokušajima negiranja uloge komunista u
NOB-i, ne suprostavlja dovoljno niti Savez antifašista i
boraca NOR-a Hrvatske i druge boračke organizacije širom
bivše Jugoslavije. U tim savezima, pored mladih antifašista,
ima još dosta i onih koji su neposredno učestvovali u tim
događajima kao komunisti, i to mirno promatrju, umjesto da
«do neba» dižu svoj glas. Kad oni to ne čine dovoljno dok su
još živi, tko će to činiti kad njih više ne bude? Tko će
čuvati i pronositi tu istinu o antifašizmu i komunistima?
Ne znam iz kojih razloga se stalno dodvoravaju vlastima?
Valjda zato što im ovi daju iz državnog budžeta određena
sredstva za njihovu djelatnost? Isto tako, u Hrvatskoj na
pr., stalno se «uvaljuju» braniteljima iz «Domovinskog rata»
da su se i partizani u NOB-u borili za «istu stvar» kao i
branitelji «domovinskog rata» - za Hrvatsku. To je istina da
su se borili za Hrvatsku, ali kakvu Hrvatsku? Partizani-za
socijalističku Hrvatsku u okviru Socijalističke federativne
republike Jugoslavije. A, branitelji «Domovinskog rata» su
se borili (kontrarevolucijom) protiv Jugoslavije, za
kapitalističku Hrvatsku.
To nikako ne može biti ista stvar??? To «branitelji» u
Hrvatskoj i sami ne priznaju i nisu niti jednom zajedno sa
antifašistima polagali vijence na spomenike iz NOB-e, a
antifašisti često polažu vijence i na spomen obilježja iz
«Domovinskog rata»? «Branitelji» su, nažalost, u ovom ratu
porušili ili devastirali u Hrvatskoj preko 3.500 spomenika i
spomen obilježja iz NOB-e. Ništa bolja situacija nije ni u
drugim novostvorenim državama izašlim iz rata.
Do sada, tko god je «od vlasti», govorio o antifašizmu,
uvijek je naglašavao da se antifašizam treba «odvojiti od
komunizma-komunista»?
Jedino se bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan
Mesić, usudio u Sisku na proslavi Dana antifašizma 22.lipnja
2009, godine, reći da su ustanak digli «komunisti na čelu sa
maršalom Titom»! Nemojmo dozvolito da istina o NOB-i bude
krivotvorena i «frizirana» po nacionalističkim, proustaškim,
četničkim i drugim šablonima!
Žalosno je da je predsjednik jedne države i sam morao
naglasiti, kako je on dosta usamljen u toj borbi za istinu o
NOB-i. Za ovo mu svejedno ne zaboravljamo koketiranje sa
ustašama u Australiji i Kanadi 1990. i 1991., te vrlo
aktivno učešće u rušenju SFRJ.
Nadam se da je većina građana bivše Socijalističke
federativne republike Jugoslavije za pravu istinu, samo što
njihov glas ne može doći do izražaja. Nadajmo se da tako
neće stalno ostati???
Sisak, Bašić Ivica, prof. ind. ped.
|
