CRTICE  IZ  BURNIH  DOGAĐAJA  1991.  I  1992.  GODINE 

 P O V I J E S N A   D I S T A N C A 

Sisak, 23.03. 1992.

Najveća greška u ocijeni prijeđenog puta (namjerna ili slučajna) je ocjena koja ne uvažava «vremensku distancu». Ne ocjenjuje se, uz pretpostavku, okolnosti u kojima se, i zašto nešto dešavalo i to baš tako kako je bilo. Već se daje ocjena prijeđenog puta ili događaja promatrajući sa sadašnjeg stupnja svijesti, razvoja, saznanja i sl. Sadašnji kritičari prošlog vremena uopće ne uvažavaju te okolnosti vremena u kojem se nešto događalo, već sve «svode» na današnje vrijeme. To im pogoduje jer tako mogu stvarati što crnju sliku o vremenu socijalizma i samoupravljanja kod nas u Jugoslaviji.Ako tako ne bi činili, nazivali SFRJ «vremenom mraka», a ne nude ništa bolje od onoga, pitao bi  ih narod i mladići koji ratuju zašto oni to ostavljaju svoje živote, ako im neće biti ništa bolje nego prije?

Potrebno je ocrniti i osuditi sve od završetka Drugog svijetskog rata do danas kao da smo mi ovih 45 godina radili sve naopako. Traže se greške i propusti a zanemaruje sve ono što je uspješno rađeno, jer da nije bilo uspijeha, i to puno više nego propusta, ne bi Jugoslavija dospjela na nivo srednje razvijenih zemalja Evrope. Ne bi oni imali što krasti i otimati od radnika, ili prodavati strancima.To nitko ne može da negira, jer su podaci neumoljivi, a to je i narod sam osjećao po visokom nivou standarda.

Čak se, na do kraja nekorektan, nenaučan, bezobrazan način, devalvira, reducira i prepravlja činjenice iz Narodnooslobodilačke borbe. Postavlja se pitanje, jesu li Partizani oslobodili ili okupirali Hrvatsku??? Time se najsvjetlije stranice svih naroda na prostoru bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatskog obezvrijeđuju i dovode u pitanje. Sve to služi u trenutne političke prilike, ali zapanjuje indolentnost i izostanak reakcije naučnih radnika i «intelektualaca». Ti mnogi «intelektualci» su mene i mnoge generacije učili o krvavo stečenoj slobodi i demokraciji, te uspješnosti samoupravnog socijalizma kod nas. Gdje su oni sada? Jesu li oni nas lagali, krivo učili? Gdje je njihovo dostojanstvo i ponos, pa da iskreno kažu mi smo lagali ili ovi sada lažu!? Jedno i drugo ne može biti istina. Časne iznimke u Hrvatskoj su, Stipe Šuvar, Branko Horvat, Milan Kangrga, Predrag Vranicki, Ivo Perišin, Veselin Golubović, Svetozar Livada (izvinjavam se onima koji  slijede gore navedene a nisam ih ovdje spomenuo) koji na razne načine pisanom rječju, knjigom,  istupom i na drugi način se suprostavljaju tim falsifikatorima i činjenicama pobijaju njihove tvrdnje. Nažalost isto se dešava i u drugim državama stvorenim nakon raspada Jugoslavije.

Ono što je bilo najsvetije u našoj povijesti i jedini garant svih pobjeda u ratu i miru, zajedništvo, te bratstvo i jedinstvo svih naroda Jugoslavije se sada proglašava parolom, lažnom fasadom i propalom stvari, izmišljotinom komunizma i sl.

Da bi se relativizirala antifašistička borba koju su vodili komunisti i uz sve slobodoljubive narode Jugoslavije uspješno i pobjedonosno okončali, napadaju se Partizani za ratne zločine. Naročito se potencira da su ti zločini vršeni samo prema Hrvatskom narodu.

Izjednačuju se žrtve u Jasenovcu i Bleiburgu. Kako se mogu te «žrtve» izjednačavati?

U Jasenovac, Gradišku, Jadovno i druge logore smrti su odvođeni nedužni ljudi, Srbi, Židovi, Romi i svi koji nisu prihvaćali ustašku vlast, tu su mučeni, prisilno radili i ubijani na najbrutalnije načine. A na Blajburškom polju su stradali uglavnom najokorjeliji zločinci koje je sa sobom poveo, pa ih ostavio «na cjedilu» Ante Pavelić, i dio Četnika, Bjelogardejaca, Njemaca, Čerkeza,  koje su partizanski saveznici Englezi vratili da im se sudi i s njima obračuna u vlastitoj zemlji gdje su činili zločine. Uz njih je stradao i jedan broj nedužnih ljudi, za koje se može sa žaljenjem reći «našli su se u krivo vrijeme na krivom mjestu».

Ozbiljno se sada postavlja pitanje, je li zločin ubiti zločinca, pa makar i bez suda???

Partizani nakon 4 godine borbi, svaki od njih izgubio je ponekog od najbližih i najmilijih, a većina i kuću i sve što je imao, dobiva «pod svoju vlast» te zločinačke vojnike. Uz to još, oni su pružali šestoki otpor i nisu prihvatili kapitulaciju i predaju kad je rat završen, što ih formalno pravno stavlja u položaj odmetnika a ne regularnih jedinica i prema njima se ne mora primjeniti Međunarodno ratno pravo.Ratujući još tih 15 dana «produženog rata» izginuli su mnogi partizanski borci koji su preživjeli čitav rat. U takvim okolnostima je teško očekivati «zdrav razum» i baš ne znam kako human odnos? Ja sam duboko u biti, humanista i ne mogu nikome zlo činiti a kamoli ubiti čovjeka bez suda, ma kakav on zločinac bio.Neka mu sudi sud pravne države. Ne vjerujem u «Sud Božji». Ali pokušavam razumjeti (ne odobriti) postupke Partizana u datim okolnostima, koji baš uvijek nisu bili humani i razumni. Ne mogu ti postupci zasjeniti sve ono što su Partizani i komunisti učinili za oslobođenje zemlje i stvaranju pretpostavki za ukupan demokratski razvoj i ugled Jugoslavije u čitavom svijetu.

Sve se to čini kako bi se obezvrijedila i NOB-a i poslijeratna izgradnja i da se Partizane i komuniste izjednači sa fašistima, ustašama, četnicima i drugim zločincima. A svi oni uspjesi kji su postignuti, po čemu nas je prepoznavao i cijenio Svijet se ne spominju. Pa, i ako je bilo zločina na strani Partizana nakon rata, tada su osvetnički prema Njemcima, Talijanima, Japancima i drugim koji su uz njih ratovali, postupali svi iz «Antifašističke koalicije», pa nikome iz pobjedničkih vojski nije suđeno za ratni zločin. To je tada bilo kao neko nepisano pravilo. Da li je ono sa humanog i današnjeg međunarodno-pravnog stanovišta u redu ili nije, to je druga stvar? Nikome u Britaniji ne pada na pamet da traži suđenje za ratni zločin Cherchilu, u Americi Ruzveltu, Trumanu, u Francuskoj De Golu??? A kod nas se postavlja pitanje suđenja Partizanima, pa čak i Titu kojeg čitav svijet stavlja uz bok i ravan sa svim ovim napred spomenutim svjetskim Velikanima.

Ne može se slučaj «Golog otoka» promatrati samo kao «nehuman postupak totalitarne komunističke vlasti», i nedostatak demokracije u Jugoslaviji. To se naročito odnosi na okolnosti u kojima je stvoren «Goli otok». Napad «Informbiroa» i Staljina na Jugoslaviju i Tita, koja je tek izašla iz rata i krenula hrabro na obnovu i veliku izgradnju stavila je pred Tita i Jugoslavenske komuniste pitanje:da li se pokoriti Staljinu-SSSR-u, i dobiti novog okupatora ili krenuti vlastitim putem. Poznato Titovo «NE»!, bilo je naše opredjeljenje.Zemlja se praktično našla pred ponovnim ratom, samo sada ne protiv fašizma, već protiv dojučerašnjeg svog najjačeg i «najvoljenijeg» saveznika.Četiri godine ratovati, a mnogi su u tom ratu ginuli sa uzvikom na umirućim usnama «Živio Staljin i Sovjetski Savez», teško ti ratnici mogu prihvatiti i razumjeti sada da raskidamo sve odnose i odreći se Staljina i Sovjetskog Saveza.Ti koji to nisu prihvatili i razumjeli ili nisu htjeli prihvatiti postali su «kočnica» pa i opasnost za daljni razvoj zemlje i demokracije u njoj. Istovremeno je Staljin spremao planove i jedinice da okupira Jugoslaviju. Nije bilo vremena za dugo «natezanje» sa velikim brojem onih koji su bili protiv «vlastitog puta». Trebalo ih je nekako izolirati. Za to je bio najpogodniji Goli otok u Jadranskom moru, i tako je tamo otvoren zatvor za «Informbirovce». Većina komunista i građana je podržala odluku Partije i Tita da se ide «vlastitim putem» i da se prekine sa kopiranjem «Sovjetskog puta u socijalizam». Mnogi su tako uhapšeni i zatvoreni u zatvor na Golom otoku kod Šibenika. Najteže je bilo onim prvima koji su došli na stvarno goli kamenjar i u tom kamenjaru gradili prostor za zatvorenike, vodovod i druge potrebne objekte za «normalan život» zatvorenika. Činjenica je da je u to vrijeme bilo i nehumanih odnosa prema zatvorenicima i to treba sa moralnog i humanog stanovišta osuditi. Kasnije je taj zatvor pretvoren u zatvor za mlade prijestupnike i postao normalna zatvorska ustanova. Pošto kritičari «Golog otoka» u Hrvatskoj, bez argumenata ističu da je na njemu bilo najviše Inforbirovaca Hrvata neka pogledaju u Arhivi pa će vidjeti da je na Golom otoku bilo najviše Srba i Crnogoraca jer su se oni najteže «odricali Staljina i Sovjetskog Saveza».

Posebno se ističe problem «Političkih zatvorenika» u bivšoj državi. Traže se rehabilitacije i plaćanje za svaki dan proveden u zatvoru. Interesantno je da skoro svi koji traže status «Političkog zatvorenika» ističu kako su bili nevini u zatvoru i da su osuđeni na «montiranom političkom procesu». Međutim, istovremeno, da bi bili «veliki domoljubi» hvle se kako su hrabro radili protiv Jugoslavije i na njenom rušenju, za stvaranje «samostalne Hrvatske».

Sada treba da se upitamo ima li i jedna država u svijetu, ma koliko se ona smatrala demokratska, koja neće «sankcionirati» onoga koji radi na njenom rušenju? Pa tako je radila i socijalistička Jugoslavija i ne može se svaki proces protiv «rušitelja i neprijatelja države» podvoditi pod pojam «politički montirani proces»

Dakle, ispravno sagledavanje zbivanja u povijesti može biti objektivno samo ako se promatra kroz okolnosti i zbivanja u tom vremenu, što je bio uzrok da su se događaji odvijala baš tako kako jesu u određenom  povijesnom vremenu.

P R O M A Š A J ?!?

Sisak, 6. o4. 1992.

Neki kritičari Tita i «njegove Jugoslavije» ističu, između ostalog, da je to bio promašaj za narode Jugoslavije. To su najveće gluposti koje nemaju nikakvog osnova, osim iracionalnog napada i nacionalističke «brige» za vlastitu naciju. Ja kažem, «neka je to bio i promašaj», ali ako su narodi jugoslavenskih prostora tako mirno, sigurno i ponosno živjeli kao za ovih 45 godina života u Jugoslaviji, onda je dobro biti i u «promašaju».

Floskule o ugroženosti i zapostavljenosti pojedinih nacija u SFRJ su čiste izmišljotine pojedinih nacionalista i šovinista, koja nemaju nikakvu argumentiranu utemeljenost.Ako smo živjeli i «promašeno» ali smo lijepo živjeli.Što nam nude ovi satrapi-nacionalističke vođe, osim  rata, krvi i mržnje.

Život i sreća ljudi ne zasniva se na mržnji prema bilo kome, osim prema zlu.Život i sreća se stvara i živi u ljubavi i međusobnom razumjevanju.

Uz ovo pitanje je vezano i poimanje bratstva i jedinstva. To je za mene uvijek bila zbilja – životnost a ne parola. Sada se u Hrvatskoj čak ističe da je bratstvo i jedinstva bilo lažno, iracionalno, da su ga izmislili Srbi kako bi imali druge narode pod dominacijom.Pa, zar to nije nebuloza i takvo nešto može pasti na pamet (ako je taj uopće ima), zlobnicima i mržnjom zadojenim nitkovima. Bratstvo i jedinstvo je u svim zakonima i drugim aktima Jugoslvije bilo stvarnost, način odlučivanja i življenja. Vodilo se računa da se u sve organe koji odlučuju na nivou Federacije ili niže, uz kvalitetu i stručnost koja se traži, bude i ravnomjerno zastupljena svaka nacija na tom području. Da se baš uvjek  «pogodilo u gram» da zastupljenost pojedine nacije bude potpuno proporcinalna učešću stanovnika te nacije u određenom području, to je druga stvar.Pa, zar nije suludo i apsurdno tražiti «baš u gram» takvu zastupljenost kada su svi organi odlučivali na osnovu argumenata i u skladu sa zakonima i utvrđenim programima i planovima razvoja.

Ako se gleda ukupna Jugoslavija tada se ne može prigovoriti od strane niti jedne nacije da je namjerno nečijim postupkom ili aktom organa, zakonom i sl. bila zakinuta. Interesantno je da se u traženju «zakinutosti» najviše ističu Slovenci, Hrvati i Srbi??? A kada se pogledaju podaci o razvijenosti pojedinih republika vidi se da su te tri republike u Jugoslaviji najrazvijenije baš tim redom kako sam ih gore naveo. Ali ni ta razvijenost nije  rezultat nečije «prednosti» u nadglasavanju (više kadrova pojedine nacije u organima), već je to rezultat naslijeđenog stanja, prirodnih bogatstava, geografske (ili geostrateške smještenosti), te, naravno i umješnosti i sposobnosti kadrovske strukture u pojedinoj sredini i Republici.

Svi su uglavnom lijepo živjeli, slobodno se kretali i imali ravnopravno sva ljudska i građanska prava, kakva nitko u svijetu nije imao.

Posvađeni narodi (bolje možda reći zakrvljeni) kakvi su bili 1941. naročito Srbi i Hrvati, nisu ni mogli drugačije da izađu iz te obostrane klaonice nego jedino zajedno zbratimljeni i ravnopravni, jer se jedino tako može mirno zajedno živjeti. A zašto i ne bi???

Nigdje u svijetu nema tako slična dva naroda kao što su Srbi i Hrvati (po prošlosti, kulturi, jeziku, vjeri i sl.) a da se toliko mogu mrziti i međusobno uništavati. Očito je to besmisleno, ali je nažalost tako.  Dakle, život Srba i Hrvata, a i ostalih naroda na Jugoslavenskom prostoru je jedino moguć kao zajednički uz ravnopravnost svih. Sve drugo je vječita borba, mržnja i težnja za istrebljenjem? Zato parola (koja život znači) bratstvo i jedinstvo i život na toj osnovi je jedini moguć u ovim krajevima. To je Komunistička partija Jugoslavije prozrela i shvatila i zato je Tito stalno isticao «čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog»! Ta je parola prihvatljiva za svakog poštenog, normalnog, kulturnog čovijeka. Nije samo za onoga tko je opsjednut (opterećen) nacionalizmom, šovinizmom, iz čega onda proističe i mržnja prema drugome. Zašto bi ja trebao voljeti više nekog Hrvata, iz Hercegovine recimo, od Srbina sa Banije, koji mi je mnogo bliži po svim svojim karakteristikama i osobinama i s kojim svakodnevno dijelim istu sudbinu? Zašto bi ja više volio Hrvata nego bilo kojeg drugog, recimo Makedonca, Muslimana, Slovenca, Crnogorca, Srbina, Nijemca, Bugara i sl.? Zar samo zato što su mi roditelji Hrvati kao i njemu? Oni su tako mogli biti i bilo koje druge nacije, a mene bi rodili samo kao čovijeka. Jer ljudi se ne rađaju kao Hrvat, Srbin, Musliman i sl. već kao ljudi, a kasnije ih roditelji i društvo odgajaju i dijele  po nacijama. Ne misli li valjda netko da čovijek genetski (kao genetski kod) naslijeđuje naciju? On genetski naslijeđuje neke ljudske osobine, dobre ili loše, određene sklonosti, ali ne i naciju. Pripadnost određenoj naciji je političko, a ne genetsko pitanje.

Prema tome bratstvo i jedinstvo je gledanje na ljude, da li je netko dobar ili loš, bez obzira kojoj naciji, rasi ili vjeri pripada. Za mene je to normalno ljudsko gledanje i nije nikakva «lažna ili šuplja parola» Ja imam mnoštvo prijatelja po imenu Miloš, Ljuban , Predrag, Milan, Bogdan, Dušan, kao i Huso, Mirsad, Suljo, Azem, Trajče, Janez, Matija, Domagoj, Franjo, i nikad mi nije palo na pamet da dovedem u pitanje to prijateljstvo, ako neki od njih nije napravio nešto loše i zločesto prema meni ili prema drugome.Posebno ističem da to nije nikakva moja ideološka («boljševička») zabluda već moj način i smisao života. Ja nisam kriv što ne osijećam (unaprijed) ljubav prema nekoj posebnoj naciji, pa bila ona i hrvatska, i ne osjećam se zbog toga uopće u bilo čemu prikraćen i oštećen, ni duhovno ni materijalno.

Sadašnje stanje u hrvatskom i srpskom narodu je «masovno ludilo», ono ne može dugo trajati. Ljudi će se jednom umoriti od ratovanja i neprijateljstava i shvatit će da se ne živi od toga da li si Hrvat ili Srbin već od toga da li se radi i stvara nova dobra za život. .

Na kraju da zaključim, pošto smo prostorno i fizički raspoređeni tako da živimo jedni s drugima, isprepleteni, nema nam druge  nego zajednički živjeti (ne biti u «suživotu», već zajednički živjeti), a to znači bratski i zajedno, a onda smo i jedinstveni.

Bašić Ivica, prof ind ped.