Politika
ONLINE na dan: 13.2.2007
Iza ogledala
JEDNOGA DANA!
|
|
Dok njegova usta kažu „to ionako nije naše”, njegove
oči odaju da misli „to nije moje, baš me briga”
Otvaranje koverte sa Ahtisarijevim planom u Srbiji
je bilo praćeno jednom od najžešćih medijskih
kampanja. Po sto puta, iz različitih usta i na
različite načine, mogli smo čuti tri stvari. Prvo,
da treba biti realističan, a realnost je takva kakva
jeste i tu se ništa ne može. |
S.
Antonić, politički analitičar |
|
|
Drugo,
da moramo gledati ono od čega živimo, a da emocije i mitove
zaboravimo, kako nam se ne bi ponovile strašne devedesete. I
treće, da su naši građani spremni da idu dalje, ali avaj,
ima nekih političara koji pokušavaju da zloupotrebe pitanje
Kosova, pa podbunjuju narod, kao nekada Milošević.
Svi ovi
razlozi nisu sasvim nerazboriti i svakako da javnost ima
pravo da ih čuje. Ali zanimljivo je da ste na pojedinom
medijima mogli čuti samo njih, i više nijedne druge. Kada
čovek gleda B 92 ili čita Blic ne može a da se ne
zapita: „Dobro, kako im samo ne dosadi? Sve jedno te isto.
Što bar malo ne prošaraju, onako, reda radi”?
Ipak, ne
može se sporiti da je u toj unisonosti bilo i lepih primera
lične kreativnosti. Meni se, recimo, najviše dopao nastup
jednog od pripadnika ,,zlatne” beogradske elite na B 92. On
je hladnokrvno obrazlagao sve po uobičajenom repertoaru: „Moramo
biti realistični”, „naši građani najviše brinu o standardu”,
„Kosovo je ionako izgubio Milošević”, bla, bla... Ali, kada
mu je novinar postavio pitanje moguće podele Kosova,
odjednom se uzbudio. „Ne podela, ali korekcija granica
svakako”! Jer, zamislite užasa, kosovska granica ide do vrha
Kopaonika! Tako bi neki neoprezniji skijaš mogao da se nađe
oči u oči sa „multietničkom” i „multikulturnom” policijom
Kosova. Moram reći da sam se odmah i ja potresao. Ma, ko sme
da kvari odmor našoj NVO eliti! Nego, da mi lepo trampimo
Preševsku dolinu i još celo Vranje za te skijaške staze. U
toj stvari nikako ne smemo biti realistički! U toj
stvari ne treba da gledamo od čega živimo! U toj
stvari nije Kosovo izgubljeno još 1999!
Da,
doista mi je drag taj argument iz realističnosti. Ali,
probajte da nekom od pripadnika naše NVO elite zauzmete
parking mesto. Jedno jedino parking mesto. Kažem jedno, jer
se ovih dana čelnik neke od tih NVO pohvalio da mu je
godišnji budžet 1,1 miliona evra, da ima 27 zaposlenih i 36
stalnih honoraraca. Za toliki budžet i za toliko zaposlenih
zaista treba mnogo parking mesta. Ali, zamislite da ste mu
zauzeli samo jedno mesto. Šta mislite, kolika je verovatnoća
da vam kaže: „Dobro prijatelju, biću realističan, šta je tu
je, zaboravimo prošlost, nema veze ko je prvi, nema veze šta
je čije, pustimo znake, pustimo pravo, ostani gde si i da
zajedno koračamo u evropsku budućnost”! A kolika je
verovatnoća da vam kaže: „Marš, bre! I ako se odmah ne
skloniš, uzeću dizalicu iz kola da te naučim pameti”!
Da, baš
volim taj argument iz realističnosti. Ne samo u onoj
varijanti da „ne može šut s rogatim” i da je nužno pomiriti
se sa jačim zlom. Ali, moj favorit je ipak varijanta koja
glasi: „Ma kakvo zlo, čim shvatimo da tako i treba, biće nam
lakše”! Jer, „to ionako nije naše”, „ko je ikada tamo bio”,
„za tim žale samo popovi i mitomani”, „mnogo su veći problem
redovi pred stranim ambasadama”, „time nam samo čine uslugu”
itd. Ali, kada to naš NVO elitnik govori, on zapravo govori
o sebi. Dok njegova usta kažu „to ionako nije naše”, njegove
oči odaju da misli „to nije moje, baš me briga”. Dok njegova
usta kažu „ko je ikada tamo bio”, njegove oči kažu „ja
tamo nikada nisam bio, šta se mene to tiče”. Dok
njegova usta kažu „za tim žale samo popovi i mitomani”
njegove oči govore „ja ionako mrzim popove, jedna
crkva više ili manje, svejedno mi je”. Dok njegova usta kažu
„mnogo su veći problem redovi pred stranim ambasadama”,
njegove oči govore „zar ja da čekam u redu zbog tog
Kosova, do vraga s njim”! On je izjednačio „biti moderan”,
sa „misliti samo na sebe i misliti samo na novac”. I sada
pokušava sve nas da ubedi da i mi treba da budemo „moderni”,
pa ćemo se dobro osećati, kao i on što se dobro oseća.
Neko je
već otmicu Kosova uporedio sa silovanjem. Siledžije su
velike i jake, nesrećna devojka bi još mogla dobiti i batine
ako se bude previše opirala i možda je stvarno bolje da se
mnogo ne brani. Ali, zaboga, kako joj još povrh svega možete
reći: „Ma budi pametna, jesu siledžije, ali bogati su,
uticajni, ne smeš nikako da pokvariš svoje odnose sa njima,
ne smeš se žaliti. Misli na svoju budućnost, misli na to da
treba sutra da postaneš deo njihovog bogatog i lepog društva.
Otplači malo, pa se vrati. I nasmeši se – kao da ništa nije
bilo”! Da li stvarno može da bude – „kao da ništa nije bilo”?
Je li vi to ozbiljno mislite sa smešenjem? Da momcima ne
padne na pamet još koji put da se zabave na sličan način? A
šta tek da kažem o onima koji na sve to dobacuju nesrećnici:
„Ma daj, sestro, nemoj da si konzervativna, momci ti samo
čine uslugu, ti treba da si moderna, da uživaš u seksu, a
naročito treba da uživaš kada se na tebi ispruži Glavni
Badža, e onda naročito moraš da dahćeš, stenješ i uzvikuješ
– To! To! Još! Još!”.
Da,
Glavni Badža baš voli da je veliki ljubavnik. Ali, Srbijo
mila, ipak, ne moraš zbog njega glumiti. Slobodno plači. I
najvažnije je da ih sve zapamtiš. I one koji su se po tebi
ređali i one koji su navijali i dobacivali. Jer, jednoga
dana...
Da, da.
Jednoga dana!
Politički analitičar
Slobodan Antonić
[objavljeno:
13.02.2007.] |