"NOVI PLAMEN" broj 3-4.

Bleiburg i Križni put

Nedavno je promovirana knjiga Bleiburg i križni put, zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 12. travnja 2006. godine. Knjiga obuhvaća rasprave i članke akademika Petra Strčića, prof. dr. Ive Goldsteina, prof. dr. Ive Josipovića, Danijela Ivina, prof. dr. Branka Dubravice, mr. sc. Ivana Fumića, doc. dr. Tvrtka Jakovine, dr. sc. Igora Graovca, dr. sc. Tomislava Badovinca i Andreje Rokvić. Važno je istaknuti da su na marginama kao sažetci objavljeni prijevodi na engleski, njemački, francuski i talijanski. Iz knjige izdvajamo samo uvod vrlo opsežnog izlaganja prof. dr. Branka Dubravice, čiji je rad jedino ocijenjen kao izvorno znanstveni rad, pod naslovom: "Kako postaviti bleiburške događaje u prostor i vremenski okvir". Želimo istaknuti kako se uredništvo Novog Plamena protivi svim zločinima, jer se humani demokratski socijalizam ne može temeljiti na nehumanim djelima.

U suvremenoj hrvatskoj historiografiji i publicistici tema Bleiburg nastoji se objašnjavati kao proces u trajanju od pola stoljeća i to od 1941.-1990., odnosno u nju se stavljaju ratni gubici NDH do kraja svjetskog rata, a potom se u isti koš stavljaju tri vrste poratnih stradalnika: ratni zarobljenici, poratni zatočenici i politički emigranti. Ovako širok pristup nas sve više udaljava od teme Bleiburg, koja zbog svoje složenosti i tragičnosti zasigurno zaslužuje da se odvojeno proučava i prikazuje. Sudbina ratnih zarobljenika, njihova pogubljenja i preživljavanja u danima i mjesecima iza sloma na Bleiburgu, zaslužuje da bude prvorazredno historiografsko pitanje, odnosno da se istraživanje fokusira na razdoblje od svibnja 1945. do ožujka 1946., te da se drugi stradalnici ne miješaju sa ratnim zarobljenicima.

Dosadašnje spoznaje o bleiburškim žrtvama temelje se uglavnom na svjedočenju preživjelih zarobljenika iz kojih se može okvirno pratiti u prostoru i vremenu sudbina ratnih zarobljenika. Sakupljeni iskazi u iseljeništvu i u domovini pretežito govore o stradanju vojnika, dok se o stradanju civila, njihovoj masovnoj likvidaciji ni u jednom iskazu ne spominju. Naprotiv, brojni svjedoci navode da su žene sa maloljetnom djecom odmah bile vraćene i puštene na slobodu, a ostali civili podvrgnuti istrazi nakon čega ih je veliki broj pušten na slobodu ili osuđen na vremensku kaznu.

Veliki broj civila i vojnika koji nisu htjeli bježati iz Hrvatske zatvoren je i zatočen u danima poslije svršetka rata, većina je suđena i mnogi od njih su likvidirani pod optužbom da su bili dužnosnici NDH ili suradnici nacifašističkih okupatora. Iako su ovi poratni zatočenici trpani u logore i zatvore zajedno sa bleiburškim zarobljenicima, oni se zasigurno moraju odvojeno promatrati i iskazivati kao poratni stradalnici.

Objava zbornika dokumenata o partizanskim i komunističkim zločinima pokazala je da se brojni delikatni dokumenti nalaze u privatnom posjedu priređivača, i da se u njima po prvi put iznose službeni isvještaji o broju hrvatskih zarobljenika po logorima, ali i broju preživjelih kroz prevođenje u JA ili oslobođenih putem amnestije. Iz njih nedvojbeno proizilazi podatak da je oko 100.000 zarobljenih vojnika NDH preživjelo Bleiburg. Ako bismo prihvatili ove podatke o preživjelim kao vjerodostojne, onda bi se mogli prikloniti Žerjavićevoj procjeni da je na strani NDH ukupno stradalo oko 70.000 Hrvata i 29.000 Muslimana, što ukupno iznosi 99.000, odnosno da ih je oko 50% poginulo prije, a drugih 50% poslije Bleiburga.2

Nažalost, povijesna znanost još uvijek nije ni približno utvrdila vojne i civilne ratne gubitke NDH, kao što nije utvrdila ni broj poratnih uhićenika i osuđenika na smrt ili vremensku kaznu. Upravo ove dvije nepoznanice proizišle iz događaja koji su, prvi, prethodili Bleiburgu i drugi, koji su se odvijali paralelno nakon Bleiburga otvaraju mogućnosti manipulacije s procjenama žrtava i njihovom podvođenju pod jedan nazivnik.

Kako se tendenciozno prikazuje partizanska represija i zločin u toku rata pokazat ćemo na dva primjera. Prvo, slučaj jame Podi3 kod Trilja opisuje se kao posljedica bitke kod Aržana u srpnju 1943. nakon koje, tvrdi autor, su partizani zarobili i pogubili 102 vojnika i civila, «prema indicijama» bila je to naredba VŠ i Tita. U tom tekstu se ne govori koji i čiji su tu bili vojnici, da bi dvije stranice iza bila prikazana fotografija iskopanih posmrtnih ostataka ispod koje piše da su u lipnju 1944. partizani likvidirali cijelu zarobljenu jedinicu hrvatskih domobrana. Posložene kosti i lubanje djeluju užasavajuće, potvrđuju ratnu surovost i okrutnost, ali začuđuje činjenica da su moguće ovakove pogreške u vremenskoj interpretaciji istog događaja. Stoga se otvaraju pitanja točnosti i drugih podataka kao što su «postojanje indicija» o Titovoj upletenosti u taj događaj ili o vojnoj pripadnosti posmrtnih ostataka gdje se govori da su svi bili samo domobrani.

Kada bismo ovaj događaj stavili u paralelu sa događajem u tom kraju iz ožujka 1944. vidjeli bismo kako su Nijemci, ustaše i četnici pobili preko 1.500 civila u tzv. akciji čišćenja podkamešničkih sela. Kako bi izgledali kosturi žena, djece i staraca da ih je otkopati i na jednom mjestu prikazati? Komisija NDH je sama prebrojila 913 mrtvih, a procijenila ih je na oko 3.000, dok je poslijeratna vlast tu procijenjenu brojku prepolovila. O tom događaju najbolje govori tekst iz pera novinara objavljenog u glasilu Sedmog ustaškog sdruga pod naslovom «Sinjske ožujske žrtve 1944.» u kojem doslovce piše: «Dana 25. do 28. ožujka vršene su akcije protiv partizana u prostoru iztočno od Sinja. U akciji su sudjelovale njemačke, hrvatske i četničke postrojbe. Tom prilikom su dva voda četnika koji su bili u sastavu jedne Bojne i išli iza nje, u selima između Otoka i Trilja, napravili pokolj među tamošnjim pučanstvom. Sela gdje je taj pokolj izvršen nisu partizanski nastrojena, nego su što više svi mladići u hrvatskoj vojsci. Prema tome to nije bilo klanje partizana nego Hrvata. Uz to je utvrđeno da su u glavnom poklani starci, žene i djeca.

To nije promidžbena smicalica nego gorka istina. Povjerenstvo, koje je poslie 7 dana izašlo na teren i koje ga nije cielog obišlo, nabrojilo je točno 913 (devetstotina i trinaest) mrtvih. Smatra se međutim da je poklano oko 3000 (trihiljade).

Donoseći tu viest, pitamo tko je kriv za to i mnoga druga klanja i uništavanja?

Krivi su oni Hrvati, koji su otišli u partizane, te time dali mogućnost četnicima, da pod izgovorom da idu u akcije protiv partizana, uništavaju hrvatska sela. Krivi su zatim i oni koji ne javljaju o kretanju partizana njemačkim i hrvatskim vlastima, te Niemci s pravom smatraju da su Hrvati partizanski nastrojeni, o čemu ih uvjeravaju oni, koji žele našu propast. Mi pak ne možemo očekivati od Niemaca da poznaju naše prilike. Da li mi recimo poznajemo prilike u Njemačkoj? I da li bi se tamo mogli snaći? Moramo ta pitanja razborito ocjenjivati, a ne prema našim osjećajima. Za ovakove slučajeve su nadalje krivi i oni koji nas uviek pitaju, zašto četnici čine to i to, a ne uzimaju pušku na svoje rame. Svaki je dužan da brani svoju zemlju, a ne samo pojedinci.

Ono što je izgubljeno ne može se povratiti, no neka nas ovaj slučaj potakne na razmišljanje, poslie kojega će svaki Hrvat uzeti pušku ili se povratiti iz partizana da zaštiti svoju obitelj, svoje imanje, svoj obstanak i slobodu svoga naroda.”4

Evo još jednog događaja koji se danas stavlja u temu Bleiburg, premda se dogo­dio pola godine ranije, krajem 1944., za koju autor pretpostavlja da se dogodio poslije rata u ljeto 1945. godine, a koji se odnosi na postupke likvidacija na području Slavonije, odnosno Šestog korpusa, tj. njegove današnje interpretacije.

U nedostatku pisanih dokaza o jugoslavenskim poratnim zločinima nad Hrvatima pisac povijesti Bleiburga5 pronalazi dokumente iz ratnog razdoblja kako bi sugerirao da se isti događaj dogodio u mjesecima iza svršetka rata. Za tu svrhu koristi dokumenat OZN-e VI (slavonskog) korpusa u kojem se kritički govori o likvidacijama bez provedenog suđenja,6 odnosno nadzorno izvješće OZN-e s područja Slavonije koje nije datirano ni u glavi ni u tekstu, pa autor zaključuje da prema kontekstu vjerovatno se radi o razdoblju između sredine i kraja ljeta 1945. godine.

Pozornijim čitanjem dokumenta i poznavanjem elementarnih činjenica teško se može doći do takve pretpostavke. Prvo, u dokumentu se izričito govori o događaju s kraja ljeta 1944. u kojem je stradao od pisma - bombe poznati partizanski prvak Ivo Marinković i drugo, poznato je da se VI korpus rasformirao 21. travnja

1945, stoga suđenja na području ovog korpusa i njegovih divizija nisu nikako mogla biti u poraću. U istom izvješću sugerira se da detaljne podatke vidjet će se u elaboratu druga Brka. Da je autoru bio dostupan elaborat u kojem je datirano vrijeme i opisani razlozi likvidacije 127, odnosno 215 lica potvrđuje njegovo spominjanje istog, kada kaže da postoji spisak približno 325 likvidiranih osoba čije se sve likvidacije izvršene bez zapisnika. Njemu je tu važnije istaći službena zabilješka iz 1986. u kojoj se zbog delikatnosti ista treba odmah uništiti.7

A sad nešto o tim ratnim suđenjima i likvidacijama na području Šestog slavon­skog korpusa koji u to vrijeme nema stabilne i trajno oslobođene teritorije i čvrste logističke pozadine. Povod za pokretanje istrage bile su optužbe na račun rada Sekcije OZN-e Šestog korpusa na čijem području su navodno likvidirani neki domobranski časnici kao «neprijateljski elementi», a koji su nakon Titove amnestije 15. rujna 1944. prešli na stranu NOVJ. Zbog te optužbe smjenjeno je vodstvo Sekcije i napravljen je elaborat s opisom likvidiranih lica u razdoblju od 15. rujna 1944. do 1.siječnja 1945. godine.8

Na popisu se nalazi 127 osoba, odnosno 17 časnika i 110 ostalih lica koja su likvidirana pod sumnjom da su radili protiv interesa NOP-a. Prvo je opisana sudbina 17 časnika za koje se tvrdilo da su prethodno iz domobrana prešli u partizane, no detaljnijim čitanjem izvješća vidi se da je tu riječ o 14 domobranskih časnika, od kojih je 11 temeljem amnestije prešlo u partizane, dok su 3 bili zarobljeni u Pakracu i Daruvaru, pa su tek kao zarobljenici ušli u NOV. Preostala trojica časnika nisu prethodno bili u domobranstvu, jedan je bio u građanstvu pukovnik starojugoslavenske vojske, jedan major i jedan nedićevac.

Likvidacije 17 domobranskih časnika su izvršene na tri razine, na razini korpusa, dviju divizija i četiri područja: korpus - Šesti (7)9; divizije: Dvanaesta (1) i Četrdeseta (2); područja: Novogradiško (2), Požeško (2), Slatinsko (2) i Osječko (1). Nacionalna struktura likvidiranih časnika: Srbi (3), Rus (1), Hrvati (7), nepoznato (6).

U nastavku izvještaja donosi se popis 110 ostalih likvidiranih, s napomenom, osim domobranskih časnika: korpus - Šesti (15); divizije: Dvanaesta (13) i Četrdeseta (12); područja: Novogradiško (5), Virovitičko (5), Požeško (21), Slatin­sko (12), Brodsko (14) i Osječko (13). Nacionalna struktura likvidiranih: Srbi (15); Nedićevci – Srbi (4); Nijemci (10+2 gestapo); Muslimani (8); Židovi (2); Austrijanci (1); Rusi (2), Česi (1); Čerkezi (1); Mađari (1); Hrvati (50); Nepoznato(13). Ukupno Hrvata 50, što je manje od 50 % od ukupno likvidiranih.

Iz opisa pojedinih likvidacija vidi se da postoje dvije grupe likvidiranih, prvo, to je 58 ubijenih zarobljenika ili zatočenika logora, raznih dezertera i agenata, i drugo, 62 ubijena kao borci NOR-a koji su stupili u NOV poslije 15. rujna 1944., a za koje se tvrdilo da su nastavili raditi protiv NOP-a.

Pored poimenično prikazanih 127 lica govori se i o likvidaciji 88 nedićevaca (Srba) koji su pogubljeni u zoni odgovornosti Brodskog područja (28) i Istočne grupe NOPOH (60), za koje nisu priloženi imena i razlozi likvidacije. Sveukupno je navedeno 215 likvidiranih osoba, a ne kako autor govori o 325 .

Navedena dva primjera isčupana iz konteksta ratnih zbivanja, pa čak i njihovo premještanje u poratno razdoblje, što je slučaj sa drugim primjerom, neka posluže kao dokaz kako je moguće stvarati drugačiju sliku o bleiburškim događajima kada se u njih ugrade zbivanja koja su se događala u toku rata.

 

U želji da se bleiburški događaji vežu isključivo za njihove aktere u zadanom vremenu i prostoru, rad smo podijelili u četiri poglavlja:

- 1. pojmovno određenje sudionika u bleiburškim događajima;

- 2. prostorno i vremensko određenje sudionika bleiburških događaja i opis postupaka koji su prethodili Bleiburgu: povlačenje, predaja i izručenje vojske i civila NDH;

- 3. posljedice sloma, zarobljenički logori: sabirni ili prihvatni, tranzitni ili prolazni, radno-kažnjenički i

- 4. sudbina zarobljenika: likvidacije, prevođenje u JA i amnestije.

 

1 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., Sl. Brod 2005.,

2 Žerjavić Vladimir, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb, 1992. str.77.

3 Čuvari bleiburške uspomene, I, Zagreb, 2005, str. 190 i 194. (dalje: ČBU II)

4 “Naš list”, br. 6, str. 7. (Glasilo VII ustaškog stajaćeg sdruga)

Subota, 15. IV 1944. Drniš; NSK, Zagreb

5 Jurčević Josip, Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb 2005., str. 326-335. (dalje, Jurčević J., Bleiburg ..n.dj.)

6 HDA, Zagreb, 1491 (fond OZN-e), kutija 3., dok. 2. 25.

7 Jurčević J., Bleiburg , n.dj. str. 138.

8 HDA, Zagreb, 1491, 12. 2. 1.

9 Brojevi u zagradi označavaju broj likvidiranih osoba.

 

(Nastavak ovog izlaganja, kao i druge radove, možete pročitati u spomenu­toj knjizi Bleiburg i križni put. Inače, knjigu možete nabaviti u sjedištu SABA, Pavla Hatza 14. ili naručiti na telefon: 01/484-0810).