|
TITO
U DIJALOGU
SA
SVIJETOM
„Ako je taj čovjek metalski radnik, onda ja
nisam britanska kraljica!“
Elizabeta II |
|
Filip Erceg
U
vrijeme bestijalnih napada Informbiroa na Jugoslaviju i
Tita, naši su narodi pjevali: „Što je više kleveta i
laži, Tito nam je miliji i draži!“. A tih je „kleveta i
laži“ i nakon raspada Jugoslavije izgovoreno i napisano
u tolikoj količini, da ih ni pas sa maslom ne bi mogao
pojesti. Možda ih pas i ne bi mogao pojesti, ali narod
je u stanju svašta „progutati“!
Još
za života, Tita se na različite načine htijelo prokazati,
i u tu se svrhu nastojalo sve i svašta dokazati; od toga
da akronim Tito ne znači ništa drugo, nego – Treća
Internacionalistička Teroristička Organizacija, pa do
toga da Tito uopće nije on, nego – ona! Šaputalo se i da
je prvi Tito poginuo na Sutjesci, a da je drugi Tito
ruski agent, a govorkalo se i da Josip Broz uopće nije
Joža iz Zagorja, nego unuk Franje Josipa. Ljudi kažu, da
se za dobrim konjem uvijek prašina diže, a oko Titovog
lika i djela doista se podigla takva prašina, gusta
prašina od koje ljudi više ne vide ni tog konja, ni Tita
kako na njemu jaše. Jer, oko Titovog života do sada je
isprepleteno dugačko klupko priča i pričica, u kojima se
„jugoslavenski Robin Hood“ zapetljao kao Stvarnost u
Legendi. Proces detitoizacije simbolički je započeo
zabijanjem glogovog kolca ispred Kuće cvijeća, i
nastavio se rušenjem Titove kolibe u Drvaru i miniranjem
Augustinčićevog spomenika u Kumrovcu, a taj se proces,
po svemu sudeći, nije okončao ni do dana današnjeg. I
neki dan je na HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ jedan „povijesnik“
izjavio sasvim hladnokrvno da je „Tito najveći zločinac
hrvatskog naroda“, a ta se monstruozna laž nekoliko puta
mogla čuti i u Hrvatskom Saboru. Pa ipak, i pored svih „kleveta
i laži“ Tito je mnogima još uvijek drag, i čak sve draži,
a to se može zaključiti i po sve brojnijem okupljanju
ljudi u Kumrovcu na Dan mladosti. Koliko je još uvijek
veliko zanimanje za Tita, potvrđuje i činjenica, da se
gotovo u isto vrijeme kod nas snimaju dva dijametralno
suprotna dokumentarna filma o Titu: jedan Antuna
Vrdoljaka, koji želi prikazati Tita kao hoštaplera i,
dakako – „najvećeg zločinca hrvatskog naroda“ (i taj je
projekat poduprt od HTV-a sa čak 7.5 milijuna kuna, i to
bez javnog natječaja!), i drugi Lordana Zafranovića,
koji Tita želi prikazati objektivno u kontekstu prostora
i vremena (a taj je projekat na natječajima prošao
znatno skromnije). Uzgred rečeno, nedavno se i na
kioscima, kao prilog uz Slobodnu Dalmaciju
pojavio na DVD-u sasvim solidan ruski dokumentarni film
Sergeja Kostina: „Tito – posmrtna biografija“, što će
reći, da Tito kao povijesna ličnost nije zanimljiv samo
Južnim Slavenima, nego i strancima.
Knjiga Blaže Mandića
O Titu je posljednjih godina napisano i brdo knjiga
različite kvalitete i sadržaja, od kuharica u kojima
možemo saznati što su jeli Tito i Jovanka, pa do
apologetskih i pristranih povijesno-političkih studija.
Ima tu i memoarskih zapisa, jer svatko tko je barem
jedanput u životu popio kavu sa Titom imao je potrebu da
podijeli sa javnošću, što je baš njemu u tim neformalnim
trenucima Tito šapnuo na uho o Koči Popoviću, Golom
otoku ili Kosovu. Jer mali čovjek uvijek je veći u očima
drugih, ako se njemu, i nikome drugome, povjeri netko
poput Tita. Ali, naravno, ima i onih koji su pozvani, i
koji s punim kredibilitetom mogu svjedočiti o Titu, a
jedan od tih je nesumnjivo i nekadašnji savjetnik za
štampu predsjednika Republike, novinar i publicist Blažo
Mandić (1926.). Zbog mlađih generacija valja reći da je
Blažo Mandić, prije odlaskau Maršalat, surađivao u
sarajevskom Oslobođenju, i da je bio glavni urednik
lista Riječ mladih. Od 1982 do 1986. bio je ambasador
SFRJ u Portugalu (po povratku iz Lisabona objavio je
knjigu putopisne proze Portugal – ruža vjetrova na pragu
Evrope) i Zelenortskoj Republici. Objavio je i knjigu
Tito izbliza, po kojoj je snimljen istoimeni
dugometražni film i TV serija. Blažo Mandić pratio je
Tita na njegovim brojnim putovanjima po svijetu, pa nije
nikakvo čudo, da se odlučio svoja svjedočanstva
ukoričiti u knjigu Tito u dijalogu sa svijetom.
Knjiga
je doživjela drugo izdanje (izdavači su Agencija „Mir“ i
„Prometej“ iz Novog Sada), a sada je, zahvaljujući V.B.Z.-u
dostupna i čitateljima iz Hrvatske. Na promociji u
Tribini Grada Zagreba o knjizi su pored autora govorili
i savjetnik predsjednika Mesića Tomislav Jakić i
predsjednik Društva „Josip Broz Tito“ dr. Tomislav
Badovinac... „Tekst je pisan – uz korišćenje
protokolarne i druge dokumentacije – u sintezi zapisa i
sjećanja, u spajanju onoga što je u notesu sačuvano i
ponečeg što je ostalo upečatljivo u pamćenju.“, piše
autor u predgovoru. Knjiga je teška čak 669 stranica, i
na tih 669 stranica čitatelj može posjetiti i upoznati
šezdeset zemalja: od Amerike, preko Afrike do Azije;
Blažo Mandić putuje sa Titom punih osamnaest godina, od
1961. do 1979. godine. Knjiga je kombinacija putopisa i
reportaže, a autor je najbolji kada suhoparne brifinge i
dosadne protokole „začini“ sa ponekom anegdotom.
Tito na čelu kolone „trećeg svijeta“
Iz današnje perspektive izgleda upravo nevjerojatno da
je jedna Jugoslavija, koja se poslije raspala u krvi i
pepelu, uživala toliki ugled u svijetu. A taj je ugled u
najvećoj mjeri zasluga Titove vanjske politike! Tito
nije samo stajao na čelu kolone partizana u toku NOB-a,
nego je i poslije u miru stao na čelu kolone „trećeg
svijeta“ koji se počeo dekolonizirati. Tita su „poniženi
i prezreni na svijetu“ doživljavali kao Mesiju
Socijalizma „s ljudskim likom“, a u njegovom su liku
siromašni i obespravljeni vidjeli Osloboditelja i
Izbavitelja. Njegova bijela maršalska uniforma i bijele
rukavice, topli osmijeh i vizionarski pogled, njegovo „boga
ti“, pa kubanke i cigaretšpic, njegova Karizma
zapakirano u jedan jedinstveni Lik Bonvivana, koji na „Galebu“
plovi po nemirnim morima i oceanima, sve je to
prepoznatljivo u svijetu kao brend, i gdje god došli svi
će znati odakle smo, dovoljno je reći: Tito!! Njegovi se
dočeci u stranim zemljama mogu slobodno usporediti (iako
usporedba možda nije umjesna) sa dočecima pokojnog Pape
Ivana Pavla II. A propos Pape, Tito je vraćajući se iz
Liberije uz osmijeh rekao novinarima: „Neki naši drugovi
u Liberiji odlikovani su Ordenom Krista. Mogu sada da
uđu u Vatikan kad god hoće. Kad dobiješ orden za širenje
kršćanstva, to je najbolji dokaz da kod nas nema progona
crkve.“ Tito je imao duha: kada mu je Rato Dugonjić,
tadašnji ambasador u Kairu, govorio kako marokanci
pripremaju patku zamotavanjem u novine, Tito će
doskočiti: „Takve su najbolje...pojedeš patku, zajedno s
novinarskim patkama.“ Za vrijeme posjete Maroku, 1 - 6.
travnja 1961. godine, mimo predviđenog protokola, pred
Titom se našla delegacija radnika sa buketima cvijeća i
poklona, a vozeći se u otvorenom automobilu ulicama
Rabata, obasut konfetima, Tito je čak sat i pol
neprekidno stajao i otpozdravljao mase koje su mu
franetično skandirale: „Ruka mi se već bila ukočila,
otpozdravljajući“ – reći će kasnije Blaži Mandiću. Jedan
od najspektakularnijih dočeka je, bez sumnje, onaj u
Kini 1977. godine: „Kineskinja, jedna simpatična,
šarmantna Ču, koja nam je na aerodromu predstavljena kao
dodijeljeni pratilac, kaže da to nije do tada priređeno
niti jednom stranom državniku...“ (str. 534). Mnogim je
državama bila velika čast ugostiti Tita, a od Tita su
mnogi htjeli čuti i savjet o raznim pitanjima. Tito je
ravnopravno razgovarao sa predsjednicima, premijerima,
kraljevima i carevima, a nerijetko je znao arbitrirati u
kriznim situacijama i miriti zavađene strane. Na
konferenciji KESS-a u Helsinkiju 1975. godine, Titov
govor bio je vjerojatno i najzapaženiji, a ruski pisac i
prevoditelj Ivan Ivanji ovako bilježi svoje doživljaje
sa te konferencije: „U pauzama je u isuviše malim
salonima bila neopisiva gužva: 35 šefova država ili
vlada, pa njihovi ministri, savjetnici, prevoditelji,
ljekari, ađutanti...Kad bi se Brežnjev i Ford kretali
kroz masu, pred njima bi išli njihovi tjelohranitelji i
bezobzirno gurali ostale predsjednike i njihovu svitu u
stranu...Tito je volio da briljira, sam razgovarajući na
više jezika. Kad bi se on pomakao, ostali velikani su se
samo pomicali pred njim i s poštovanjem povlačili kao
Crveno more pred Mojsijem“.
Svi mi koji želimo znati tko je bio Tito, znamo da je
bio velik, a kada pročitamo i ovu knjigu, složit ćemo se
da je doista bio „posljednji velikan 20. stoljeća“ (The
New York Times).
