NAKON
JUČERAŠNJEG MESIĆEVOG ZADNJEG SLUŽBENOG POSJETA ISTRI
Piše: Vladimir Kapuralin
Kontroverzni
Stipe Mesić ostvario je svoje zakonsko pravo na penziju,
a koliko će on zaista biti umirovljen, ostaje da se
vidi. Odlazak iz aktivne službe, po svom stilu odiše
istom onom teatralanošću, kao što je bio i čitav njegov
politički život, u maniru, «prirodno mudrog», neotesanog
«seoskog lole». Kontroverzno je započeo svoju političku
karijeru, rušeći državu na čijem je čelu bio. To je
potvrdio, podnoseći raport svome poslodavcu Tuđmanu,
nakon obavljenog prljavog posla, «ja sam zadatak izvršio
Jugoslavije više nema». Da nebi bilo nikakve sumnje u
«kvalitetu» obavljenog posla, prihvatio se pera i
napisao knjigu «Kako smo rušiliJugoslaviju». Pod
pritiskom nalogodavaca iz vlastitih redova, koji su za
razliku od našeg «mudrijaškog seoskog lole» shvatili
kako bi se pretjerana iskrenost mogla pokazat
kontraproduktivnom, za buduće licemjerne političke
poteze, a jednom napisana knjiga, nije se mogla izbrisat,
nije mu preostalo drugo nego da pokuša popraviti
nepopravljivo i promijeni naslov u «Kako sam rušio
Jugoslaviju». Pažnje vrijedan je i «biser» koji je
izvalio 90-e na predizbornom nastupom pred ustaškom
emigracijom u Australiji, o «dvije hrvatske pobjede».
One 10. aprila uspostavom NDH i onom iz 1945. godine.
Dok su kako je tada rekao «svi drugi imali samo jednu
pobjedu» Po principu «bi kake, nebi kake», nezadovoljan
1994. godine napušta HDZ i osniva HND. Nakon propasti
tog projekta, nastavlja lavinjat i odlazi u HNS.
Pobjedom na predsjedničkim izborima 2000. godine,
započinje drugo poluvrijeme njegove političke karijere,
kada na krilima antifašističke retorike, biva prihvaćen,
pa i idoliziran, od strane velikog broja antifašista,
ali i od dijela salonske ili reformističke ljevice. To
je također razdoblje, političkog paradoksa, kada ga
prihvaćaju i obožavaju oni čije je rezultate,
vrijednosni model i državu rušio, a osporavaju i
proskibiraju oni iz čijeg je miljea proizišao, ne
prežući niti da ga proglase izdajnikom.
Vješto se probijajući političkim labirintom, teško je
determinirat njegovu političku konstantu. Usprkos toga
što mu je gotovo cijela šira familija učestvovala u
NOB-u, rušenju Jugoslavije i secesiji Hrvatske pristupio
je očito iskreno. Neupitna je i njegova odanost EU i
NATO-u institucijama koje štite spoj načela kapitalizma
i prodora vojne i ekonomske domimacioje, razvijenog
centra na zemlje tzv. nerazvijene periferije. U
šahovskim rječnikom rečeno tri poteza uspio je narušiti
krhke političke odnose između Hrvatske i Srbije, koji su
ipak zadnjih godina išli uzlaznom linijom. Nepotrebno,
je iako možda dirigirano krenuo opstruirat nastojanje
Srbije da ospori zakonsku osnovu secesije i stvaranje
američkog protektorata na Kosovu, pred međunarodnim
sudom. U vrijeme vjerskog praznika Božića po Julianskom
kalendaru, otišao je primit neko odlikovanje na Kosovo,
kojime je vjerovatno nagrađen za zalaganje oko
priznavanja proktektorata Kosovo, čime je kako prenose
neki izvori honorirao podršku pripadnika albanske
narodnosti na predsjedničkim izborima 2000. i 2005.
godine. Točku na i postavio je nedavno na jednom od
oproštajnih prijema, kad je izjavio, da bi u slučaju
održavanja referenduma u Republici Srpskoj, ujahao u
Bosnu sa vojskom. Obrazlažući to naknadno brigom za
cjelovitost Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu njegovu
ulogu u razbijanju Jugoslavije 1990. godine i komadanje
Srbije 2008. godine, onda njegova briga za cjelovitost
Bosne, upućuje na izostanak jedinstvenih kriterija i
vrlo selektivan pristup, pojedinim državnim
integritetima. Sobzirom da je nažalost Hrvatska mimo
odluke svojih građana postala članicom NATO, ona više
nije samostalna u vojnom djelovanju izvan svojih
granica. Pa bi oni koji Mesićevu izjavu doživljavaju
ozbiljnim, to mogli protumačiti kao uvlačenje NATO-a u
rat u Bosni, za što im on nije potreban. A oni drugi
koji je ne doživljavaju ozbiljnom trebali bi se upitatin
nije li «pjesnik» odaslao nečiju tuđu poruku.
Objavljeno 06/02/10 u 10:23 AM