Hrvatski «Ostap Bender» ide u penziju

NAKON JUČERAŠNJEG MESIĆEVOG ZADNJEG SLUŽBENOG POSJETA ISTRI
Piše: Vladimir Kapuralin

Kontroverzni Stipe Mesić ostvario je svoje zakonsko pravo na penziju, a koliko će on zaista biti umirovljen, ostaje da se vidi. Odlazak iz aktivne službe, po svom stilu odiše istom onom teatralanošću, kao što je bio i čitav njegov politički život, u maniru, «prirodno mudrog», neotesanog «seoskog lole». Kontroverzno  je započeo svoju političku karijeru, rušeći državu na čijem je čelu bio. To je potvrdio, podnoseći raport svome poslodavcu Tuđmanu, nakon obavljenog prljavog posla, «ja sam zadatak izvršio Jugoslavije više nema». Da nebi bilo nikakve sumnje u «kvalitetu» obavljenog posla, prihvatio se pera i napisao knjigu «Kako smo rušiliJugoslaviju». Pod pritiskom nalogodavaca iz vlastitih redova, koji su za razliku od našeg «mudrijaškog seoskog lole» shvatili kako bi se pretjerana iskrenost mogla pokazat kontraproduktivnom, za buduće licemjerne političke poteze, a jednom napisana knjiga, nije se mogla izbrisat, nije mu preostalo drugo nego da pokuša popraviti nepopravljivo i promijeni naslov u «Kako sam rušio Jugoslaviju». Pažnje vrijedan je i «biser» koji je izvalio 90-e na predizbornom nastupom pred ustaškom emigracijom u Australiji, o «dvije hrvatske pobjede». One 10. aprila uspostavom NDH i onom iz 1945. godine. Dok su kako je tada rekao «svi drugi imali samo jednu pobjedu» Po principu «bi kake, nebi kake», nezadovoljan 1994. godine napušta HDZ i osniva HND. Nakon propasti tog projekta, nastavlja lavinjat i odlazi u HNS. Pobjedom na predsjedničkim izborima 2000. godine, započinje drugo poluvrijeme njegove političke karijere, kada na krilima antifašističke retorike, biva prihvaćen, pa i idoliziran, od strane velikog broja antifašista, ali i od dijela salonske ili reformističke ljevice. To je također razdoblje, političkog paradoksa, kada ga prihvaćaju i obožavaju oni čije je rezultate, vrijednosni model i državu rušio, a osporavaju i proskibiraju oni iz čijeg je miljea proizišao, ne prežući niti da ga proglase izdajnikom.

Vješto se probijajući političkim labirintom, teško je determinirat njegovu političku konstantu. Usprkos toga što mu je gotovo cijela šira familija učestvovala u NOB-u, rušenju Jugoslavije i secesiji Hrvatske pristupio je očito iskreno. Neupitna je i njegova odanost EU i NATO-u institucijama koje štite spoj načela kapitalizma i prodora vojne i ekonomske domimacioje, razvijenog centra na zemlje tzv. nerazvijene periferije. U šahovskim rječnikom rečeno tri poteza uspio je narušiti krhke političke odnose između Hrvatske i Srbije, koji su ipak zadnjih godina išli uzlaznom linijom. Nepotrebno, je iako možda dirigirano krenuo opstruirat nastojanje Srbije da ospori zakonsku osnovu secesije i stvaranje američkog protektorata na Kosovu, pred međunarodnim sudom. U vrijeme vjerskog praznika Božića po Julianskom kalendaru, otišao je primit neko odlikovanje na Kosovo, kojime je vjerovatno nagrađen za zalaganje oko priznavanja proktektorata Kosovo, čime je kako prenose neki izvori honorirao podršku pripadnika albanske narodnosti na predsjedničkim izborima 2000. i 2005. godine. Točku na i postavio je nedavno na jednom od oproštajnih prijema, kad je izjavio, da bi u slučaju održavanja referenduma u Republici Srpskoj, ujahao u Bosnu sa vojskom. Obrazlažući to naknadno brigom za cjelovitost Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu njegovu ulogu u razbijanju Jugoslavije 1990. godine i komadanje Srbije 2008. godine, onda njegova briga za cjelovitost Bosne, upućuje na izostanak jedinstvenih kriterija i vrlo selektivan pristup, pojedinim državnim integritetima. Sobzirom da je nažalost Hrvatska mimo odluke svojih građana postala članicom NATO, ona više nije samostalna u vojnom djelovanju izvan svojih granica. Pa bi oni koji Mesićevu izjavu doživljavaju ozbiljnim, to mogli protumačiti kao uvlačenje NATO-a u rat u Bosni, za što im on nije potreban. A oni drugi koji je ne doživljavaju ozbiljnom trebali bi se upitatin nije li «pjesnik» odaslao nečiju tuđu poruku. 

Objavljeno 06/02/10 u 10:23 AM