J  U  G  O  N  O  S  T  A  L  G  I  J  A 

Što je to Jugonostalgija?

Nakon kontra revolucije i agresije na socijalizam i Socijalističku federativnu republiku Jugoslaviju gotovo u svim novostvorenim banana-republikama, svaki pozitivan spomen Jugoslavije i lijepog i sretnog života u njoj novokomponirani vlastodršci i nacionalistički, nazadnjački sljedbenici odgovaraju sa pogrdnim izrazom «Jugonostalgičar».

Ja jesam Jugonostalgičar, time se ponosim i toga se ne stidim, niti to osjećam kao pogrdu.

Ako pođemo od samog pojma nostalgije onda, možemo u grubo reći, da je nostalgija sjećanje ili žal za nečim što je u životu bilo lijepo i ugodno, a nestalo je i otišlo u nepovrat. To što je u životu bilo lijepo vrijedno je da ga se čovjek uvijek sa sjetom i ugodom sjeća i za tim tuguje.

Što je to za čim treba tugovati, a izgubljeno je nestankom socijalizma i Socijalističke federativne republike Jugoslavije?

Nabrojit ću samo nekoliko činjenica koje to zorno prikazuju:

- Svi građani SFRJ, bez obzira u kojoj su republici ili pokrajini živjeli imali su miran i sretan život 45 godina sa standardom iznad mnogih zemalja Srednje i Istočne Evrope. Nametnut im je rat i dobili su nemir i nesretan život bez jasne budućnosti. Rat je donio skoro stotimu tisuća žrtava, nekoliko desetina tisuća invalida, tisuće porušenih kulturnih, vjerskih, stanbenih, privrednih i drugih objekata, preko milijun izbjeglih i prognanih na prostorima bivše Jugoslavije i po cijelom svijetu, milione izgubljenih nada i toliko slomljenih duša;

- Uništen je samoupravni socijalizam, kao najveće dostignuće u povijesti radničke klase u svijetskim razmjerima, dobili smo nemilosrdni kapitalizam u banana-državama korupcije, lopovluka i kriminala. Samoupravljanje u Jugoslaviji je bilo cijenjeno u svijetu, pa su mnogi sindikalni čelnici i ekonomisti Zapadnih-kapitalističkih zemalja dolazili da ga izučavaju i mnogi su se izborili u svojim zemljama da radnici imaju više prava u upravljanju radnim organizacijama kroz razne vidove «participacije» i tako širili prava radnika i u tim zemljama;

- Razorena je velika Domovina svih ravnopravnih građana bivše Jugoslavije, stvorene su banana-republike u kojima niti avion ne može da se digne na dovoljnu visinu, a da ne povrijedi teritorij susjedne države.Kao građani SFRJ bili smo sigurni u «svakom njenom kutku», mogli smo putovati po cijelom svijetu bez viza i svugdje smo bili promljeni  ponosni i dobro došli gosti kao Jugoslaveni;

- Nekada smo bili u svijetu poznati po principijelnosti u unutarnjoj i vanjskoj politici, na čelu s Titom, predvodnici jedne trećine čovječanstva (preko stotinu država) u Pokretu nesvrstanih, a sada postali podanici i podrepani koji podilaze i traže mrvice od NATO-pakta, Amerike, i Evropske unije. Gdje je ponos građana Jugoslavije, koji su nekad hrabro ustali protiv sto puta nadmoćnije nacističke i fašističke nemani i pobjedom te nemani i domaćih izdajnika svrstali se uz bok pobjedničkih svjetskih sila? Gdje je ponos povijesnog Titovog  NE Staljinu, ne kapitalizmu, mi gradimo svoj vlastiti put samoupravnog socijalizma?;

- Parola «bratstvo.jedinstvo», koja je okupila sve građane jugoslavenskih prostora u Narodnooslobodilačku borbu, postala je životna praksa, a ne više samo parola i stvorila kroz 45 godina, od zaostale poljoprivredne zemlje, Jugoslaviju, zemlju, koja je stala uz bok srednje razvijenih zemalja Evrope. Sada je bratstvo-jedinstvo krimen, a dobili smo nacionalizme i stalno raspirivanje mržnje prema onima koji nisu «isto stado», iste nacije;

- Imali smo društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju kao podlogu za samoupravljanje koje je bilo vlasništvo čitavog društva dato na upravljannje radnicima. Nije ono bilo «svačije i ničije» kako to sada hoće da prikažu. Radnici su vrlo dobro znali njime upravljati i imali smo najveći godišnji rast drušvenog proizvoda u svijetu. Sada je to sve pokradeno, podjeljeno podobnima, prodano strancima i pomalo postajemo od «svojih na svome» «tuđi na svome».Pojedinci kriminalnim i prevarantskim putem uz lopovske zakone koji su donošeni u parlamentima, postali su bogati «tajkuni», a većina građana je osiromašena i dovedena do prosjačkog štapa;

- Imali smo sigurno zaposlenje i redovitu plaću. Nezaposlenost je bila manja od 5 posto, kada je postala veća izrađivali su se posebni planovi za veće zapošljavanje. Radnika nitko nije mogao otpustiti s posla bez odluke organa samoupravljanja. Svi veći kolektivi su imali svoje samostalne i neovisne načine informiranja radnika o svim pitanjima i problemima kolektiva (razni bilteni, tvorničke novine, razglas i radiostanice, oglasne ploče, zborove radnika, i dr.). Sada se nezaposlenost kreće od 15 do 20 posto, negdje i više na cijelom teritoriju bivše SFRJ. Oni koji rade često ne primaju plaću i po nekoliko mjeseci, mnogima se ne uplaćuje zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a svaki poslodavac može kad hoće otpustiti radnika, pa čak i bez valjanog razloga, bez da ikome odgovara. Radnike nitko ne informira što se zbiva u kolektivu;

- Svaki građanin koji je bio zaposlen, a takvih je bilo oko 95 posto od ukupno radno sposobnih, izdvajao je iz svog bruto osobnog dohotka određeni postotak za stanbenu izgradnju. S tog osnova imao je sigurnost da će moći dobiti stan koji je preko stanarskog prava postao praktički njegov, jer ga je imao pravo nakon smrti ostaviti svojoj djeci u naslijedstvo. Nakon rušenja socijalizma, država je uzela stanove pod svoju vlast i prodavala ih onima čiji su oni već bili, istina po povoljnijim uvjetima, ali građani su državi platili stanove za koje su u socijalizmu već izdvajali sredstva. Tako su ih zapravo dva puta kupili? Mladi, koji nisu uživali blagodati socijalizma, sada mogu doći do stana jedino ako toliko zarade da ga mogu kupiti. Nema društvene stanbene izgradnje;

- Bili smo vođa Nesvrstanih zemalja, a sada smo ovisnici o Zapadu i imamo NATO  avione

iznad glava i vojsku NATO-a u našim i njihovim vojnim bazama;

- Veliki broj radnih organizacija iz sredstava zajedničke potrošnje koja su isključivo dio osobnih dohodaka, financirao je razne društvene potrebe, kao što su: topli obroci tokom rada, besplatni prijevoz na posao i s posla, odmarališta duž Jadrana i na drugim područjima pogodnim za odmaranje, potrebe za sportskim i aktivnostima u području kulture i sl. To im je država oduzela (otela) i prodala privatnicima koji sada na tim objektima ubiru profit i rentu;

- Svi građani su imali besplatnu zdravstvenu zaštitu i liječenje u bolnicama, kao i u drugim zdravstveno-rehabilitacijskim ustanovama. A  danas se može pravo liječiti samo onaj tko ima novac, a tko ne može platiti, «neka umre za plotom»;

- Svi građani su imali pravo na besplatno školovanje od osnovne škole do diplomskog i podiplomskog obrazovanja. Mnogi stručni kadrovi raspršeni širom svijeta, a završili su obrazovanje u Jugoslaviji, postali su vrhunski svjetski stručnjaci u svojim područjima. Sada se mogu obrazovati samo oni koji mogu platiti, a oni koji to ne mogu, da su neznam kako telentirani i sposobni, ostat će kod kuće ili raditi neke sporedne poslove;

- U socijalizmu u Jugoslaviji je u školi razvijan duh drugarstva, solidarnosti, moralnosti i poštenja, nesebičnosti, tolerancije za različitosti. Stvarano je ozračje spoznaje da se jedino svojim radom i znanjem čovjek može potvrđivati i ostvarivati ravnopravno sa svim ostalima, prava sa osnova rada. Sada je zavladao duh sebičnosti, licemjerja, nacionalističke uskogrudnosti, neljudskosti, gramzivosti, zarade bez rada, potrošački mentalitet, kriminal i korupcija kao oblik bogaćenja. Čak i sama Crkva, koja neprestalno napada komuniste i komunizam, ističe da se osjeća veliki pad morala, što samo po sebi znači da je u socijalizmu moralnost bila na višem nivou;

- Kroz delegatski sistem svaki građanin je mogao koliko želi učestvovati u odlučivanju i donošenju konkretnih odluka o životnim pitanjim iz svoje sredine, općine, zajednice općina, republike do organa federacije. Sve su to radili volonterski, radeći normalno na svojim radnim mjestima ili u poljoprivredi i stalnim kontaktom sa svojom «izbornom bazom». Sada se za određana predstavnička tijela, naročito na nivou države mogu natjecati i kandidirati samo oni koji imaju novaca da mogu platiti svoju promociju, a kad zasjednu u zastupničke ili poslaničke klupe onda postaju profesionalci i primaju visoki osobni dohodak (u Hrvatskoj od 15 do 2o hiljada kuna). Naravno da će se oni i rukama i nogama boriti da ostanu na tim pozicijama što duže mogu, jer im je osiguran udoban život, a narodu kako bude;

- Svi oni koji su trebali neku pravnu pomoć mogli su to besplatno ostvariti kod pravnika u sudovima, ili ovjera potpisa besplatno u općinskoj službi, sada se to mora platiti (u Hrvatskoj bilježnicima) i  advokatu (branitelju). A da bi sudom «tjerao» pravdu, mora se unaprijed platiti (u Hrvatskoj preko 1000 kuna) za pokretanje sudskog postupka;

- Imali smo jedan jezik hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, uz pravo Slovenaca, Makedonaca, Albanaca i nacionalnih manjina da se služe svojim jezicima. Sada je hrvatsko-srpski jezik ili srpsko-hrvatski podjeljen u četiri jezika: srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski, a sve je to ustvasri jedan jezik samo sa četiri varijante;

- Nekada smo imali drugarstvo za sve, sada se razvilo gospodstvo samo za neke.

U ovom pregledu samo je prikazan dio života u socijalističkoj Jugoslaviji koji se odnosi na matrijalnu podlogu življenja. Posebno je interesantno sagledati širi aspekt života u koji spada i tzv. duhovna sfera, kao što je kultura, sport, razne manifestacije koje su oduševljavale posebno mlade, koji su u njima najviše učestvovali, a i sve građane naše bivše domovine. Tu svakako spadaju: trendovi u kulturi koji nisu ni malo zaostajali za trendovima najrazvijenijih zemalja svijeta, sportski rezultati u svim sportovima koji su bili na nivou svijetskih dostignuća, razne manifestacije kao što su:prijem u pionire, omladinski sletovi, omladinske radne akcije, Štafeta mladosti sa veličanstvenim sletom u Beogradu na Dan mladosti i rođendan druga Tita, posjete druga Tita pojedinim gradovima i krajevima Jugoslavije i veličanstveni dočeci tom prilikom, razna takmičenja i mladih i starih, pa i radna takmičenja u proizvodnji i izgradnji, povodom državnih praznika, bratimljenja gradova iz raznih republika, pa i iz inozemstva, posjete državnika cijelog svijeta Jugoslaviji i slavna putovanja druga Tita širom svijeta, naročito nesvtstanim državama šireći mir i potičući napredne snage tih država za daljnju demokratizaciju i humanizaciju ukupnih društvenih odnosa...

Posebno bih ovdje istakao omladinske radne akcije (ORA), koje datiraju još od 1944. godine kad je omladina organizirano skupljala žito, da ne padne u ruke neprijateljima, za borce NOB-e, pa pruga Šamac-Sarajevo, Brčko-Banovići, izgradnja hidrocentrala: Vinodol u Hrvatskoj, Vlasina u Srbiji, Mavrovo u Makedoniji, autoput Bratstvo-jedinstvo Ljubljana-Zagreb, te Beograd-Đevđelija, izgradnja nasipa uz rijeku Savu kod Zagreba i Siska, akcija uređenja Fruške Gore, akcije u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji i mnoge druge razne lokalne radne akcije. Tu je omladina iz svih krajeva Jugoslavije, pa iz inozemstva najkonkretnije živjela bratstvo-jedinstvo, izgrađivala objekte, ali i sebe, jer su mnogi omladinci otišli sa akcija opismenjeni, sa raznim ispitima za vozača, varioca, krojača, modelara, fotoreportera, animatora kulture i rekreacije i sl. Tu su se razvijale i mladenačke ljubavi koje su često puta završavale i brakom, utvrđivala se neraskidiva drugarstva i prijateljstva, koja su ostala trajna, neka su nažalost i prekinuta nemilim događajima u prošlim prljavim ratovima na prostoru Jugoslavije. Kroz omladinske radne akcije prošlo je nekoliko stotina tisuća mladića i djevojaka, koji su svoje slobodno vrijeme (najviše ljetne ferije) ispunjavali društveno korisnim radom, i ujedno time najkonkretnije učestvovali u izgradnji svoje domovine. Odlazili su svojim kućama ponosni na to i mnogi se vraćali i učestvovali u više akcija.

Isto tako posebno je nama svima koji smo to živjeli ostao u uspomeni prijem u pionirsku organizaciju, gdje smo mi u svojim «malim glavama» osjećali se važnim jer vidimo da se i nas koji tek krećemo u život cijeni i poštuje u društvu.

Štafeta mladosti nije bila značajna samo po tome što je time odavana počast drugu Titu, za njegov rođendan (to je samo bio povod), već po tome što je ona prolazila kroz sve krajeve, sela i gradove naše zemlje i tom prilikom su mladi organizirali razne manifestacije i takmičenja, te time upotpunjavali svoje vrijeme društveno korisnim radom i kroz to su ujedno razvijali osjećaj drugarstva i solidarnosti.

Kada bi se danas mladima, koji nisu živjeli u Socijalističkoj Jugoslaviji ili su tek rođeni ili bili sasvim mali kad je razarana, govorila prava istina o životu u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, u školskim udžbenicima i u nastavi, većina bi njih poželjela živjeti u takvim uvjetima i okolnostima, naravno sa još novim, modernijim sadržajima.

Kada se sada pogleda što je sve izgubljeno razbijanjem Socijalističke federativne republike Jugoslavije i rušenjem socijalizma, tada postaje jasno svakome tko hoće da razmišlja pošteno «svojom glavom» da ima razloga žaliti i sa tugom se sjećati socijalizma i Jugoslavije, jer smo je izgubili. Zato sam na početku i istakao da se ne stidim, već ponosim što sam Jugonostalgičar.

Sisak, 30.siječnja 2010.god    Bašić Ivica, prof. ind. pedag.