«DIKTATURA»  PROLETARIJATA  ILI  DIKTATURA KAPITALA???

Zašto sam ovom zapisu dao ovakav naslov? Mislim da bi bilo interesantno malo prodiskutirati na način kako je to napisano u naslovu. Nedavno slušam jednog «gospodina», istina, dr nauka, koji sebe još k tome naziva i povjesničarem, pa ga tako onda i drugi oslovljavaju i on otprilike ovako kaže:

«Braniti komunizam kao demokratsko društvo je besmisleno. Oni sami su to društvo nazvali «diktatura proletarijata». Time su mu dali i kvalifikaciju kakva mu pripada da je to diktatura, a ne demokracija...»

Taj isti «doktor i povjesničar» je tvrdio da u Jasenovcu nije bilo više od 50-tak žrtava, te da je to bio samo «radni logor», a ne mučilište, da je komunizam i fašizam jednako zločinački, da je Tito najveći zločinac hrvatskog naroda... Još ima mnogo njegovih «bisera» koji ne vrijede da se ni ovdje spominju, kao ni on, ali mora ga se spominjati jer ga često možemo vidjeti u određenim emisijama na «našim» televizijama u Hrvatskoj. Ali izgleda nekome, pa i iz vlasti, odgovara njegovo trabunjanje jer se uklapa u ukupan koncept njihovog vladanja i obmanjivanja ovog naroda.

No, da se više ne bavimo tim «doktorom», da prijeđemo na pitanje koje je gore postavljeno.

Što je u svojoj biti «diktatura proleterijata», a što ja smatram «diktaturom kapitala»?

Nemam pretenzije da na ovo odgovaram posezanjem za Marksom i marksizmom, već želim govoriti o ovoj temi na vrlo «prizeman» način.

«Diktatura proletarijata» je, najjednostavnije rečeno vlast radničke klase, nad kapitalom, a «dikatatura kapitala» je vlast kapitala nad radničkom klasom.Na prvi pogled izgleda da su  to samo dvije varijante vlasti sa različitim predznakom? Međutim, postoji ogromna i suštinska razlika u te dvije vladavine.

«Diktatura proletarijata» je samo, kako se to obično kaže «kolokvijalni naziv», za «prelaz iz kapitalizma u komunizam» kroz što neposredniju demokraciju i vlast onih koji stvaraju dobra-radnika (proletera), i što god je demokracija uspješnija i veća, to je veći uspjeh te «diktature». Dakle, «diktatura proletarijata» otvara put ka potpunom oslobođenju i očovječenju čovjeka, bez vladanja bilo koje klase ili pojedinca, nad drugom klasom ili nekom drugom ljudskom formacijom.Ona postepenom stalnom demokratizacijom društva, dokida samu sebe. Znači, ne radi se o klasičnoj diktaturi kakvu svijet poznaje, i ne može se bez ograde nazivati ni smatrati diktaturom.

«Diktatura proletarijata» je posljedica stoljetne diktature kapitala i odgovor radnika na stoljetno «robovanje» i prodaju svoje radne snage za dobrobit pojedinaca-kapitalista i države, a ne za ravnomjernu dobrobit cijelog društva.

Priroda, ili Bog je stvorio čovjeka i dala mu prirodno pravo da upravlja svime što je rođenjem zatekao na zemlji-sva zamaljska bogatstva.Kad ovdje kažem čovjek, onda mislim na svakog pojedinca i na sve ljude u svijetu podjednako. Čovjek je pronalaskom određenih prirodnih zakona otkrivao sve veće mogućnosti prilagođavanja prirode svojim potrebama. Time je sve više poboljšavao kvlitetu svoga života. Dakle, prirodno i Božje pravo ljudi je da ravnomjerno i pravično upravljaju naslijeđenim i stvorenim prirodnim bogatstvima. Međutim, pojedini ljudi i grupacije su uzeli sebi pravo da sebi gomilaju dobra na račun drugih ljudi koji za njih rade. I tako je kroz historiju došlo do ovog današnjeg stadija razvoja društva, tzv., neoliberalnog kapitalizma, koji je još gori nego onaj koji je bio prije njega, jer stvara još veći jaz između onih koji stvaraju dobra, i ostaju siromašni, i onih koji ta dobra zajedno sa državom koriste i sve se više bogate.Zato je prirodno i Božje pravo radnika da upravljaju onim što stvaraju i omogućavaju sebi i drugima normalniji život uz blagostanje čitave ljudske zajednice.To je, ujedno i cilj «diktature proletarijata».

S druge strane diktatura kapitala se odvija od prvih početaka privatnog vlasništva pa sve i danas u okolnostima u kojim mi živimo. Ta diktatura je postigla određen nivo «demokracije» - parlamentrna demokracija i već ga više od dva stoljeća, u ovoj ili onoj varijanti «cementira» bez značajnih pomaka ka neposrednijim oblicima demokracije. To «građanski teoretičari» smatraju najvišim dometom demokracije i u tom smislu se konstituira i država, koja taj sistem (kapitalizma) pothranjuje i održava. U odnosima «diktature kapitala» može se razgovarati o daljnjoj demokratizaciji, ali samo dok se ne dirne u privatno vlasništvo. Ne mislim ovdje na vlasništvo za osobne potrebe-osobno vlasništvo, već na društveni odnos vlasti kapitala nad radom. Tu se radi samo o političkoj demokraciji u smislu izbora za predstavnička tijela vlasti.

A nema govora o ekonomskoj i socijalnoj demokraciji, koja je ustvari najvažniji dio «diktature proletarijata», u kojoj je odnos društvenog vlasništva dominirajući.

Ustvari, po logici stvari, u proizvodnji koja se odvija uz učešće velikog broja radnika, sva novostvorena  vrijednost je «društveni kapital»-društveno, a ne privatno vlasništvo. To je i Marks matematički dokazao i do sada nitko nije to uspio «valjano» pobiti? Samo u kapitalističkom svijetu ne vlada logika, već pravo jačega koje je ozakonjeno državnim  ustavom i zakonima, i smatra se nepovredivim.

Dakle, «diktatura proletarijata» je društvo u stalnoj demokratizaciji do vlastitog samoukidanja vlasti radničke klase, koja treba da prerasta u vlast građana-čitavog društva, organiziranog po interesnim grupacijama (ne u političke stranke, koje se samo smjenjuju na vlasti i održavaju sistem privatnog vlasništva u nedogled) i tako najneposrednije odlučuju o vlastitom životu i budućnosti.

To bi trebalo biti pravo ljudsko društvo gdje se može u potpunosti ispoljiti osobnost svakog pojedinca i njegove sposobnosti za dobrobit njega i čitave zajednice.

O ovome ovoliko, možda potakne napred spomenutog «vrlog doktora, povijesničara», da napiše disertaciju na temu «diktature proletarijata», pa postane pravi doktor znanosti.

Sisak, 23.03.2010.  Bašić Ivica, prof. ind. pedag.