P O Č E T A K    K R A J A

Socijalistička federativna republika Jugoslavija ( SFRJ ) je bila država priznata u svijetu kao zemlja istinske, demokracije koja se temeljila na:

-          društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju,

-          samoupravljanju ( u radnim organizacijama i ustanovama, te mjasnoj i lokalnoj samoupravi )

-          bratstvu i jedinstvu te ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, kao i građana pojedinaca,

-          poštenoj raspodjeli osobnih dohodaka i drugih novostvorenih dobara prema rezultatima rada i sposobnostima pojedinca,

-          slobodnim izborima od organa samoupravljanja u radnim organizacijama i lokalnoj samoupravi do republičkih, pokrajinskih skupština i Skupštine SFRJ,

-          slobodi javne riječi i duhovnog i kulturnog stvaralaštva,

-          slobodnom udruživanju građana ( osim političkih stranaka i partija, jer su svi građani imali mogućnost izražavanja svojih političkih stavova i interesa kroz Socijaliatički savez radnog naroda i Savez sindikata, te kroz organe samoupravljanja i u radnoj organizaciji i lokalnoj samoupravi)

-          socijalnoj i pravnoj sigurnosti građana

-          punoj zaposlenosti i ustavnom pravu na rad svakome pod jednakim uvjetima,

-          besplatnom školovanju od osnovne škole do fakulteta, te besplatnoj zdravstvenoj zaštiti svih građana,

-          pravo na stanbeno zbrinjavanje kroz stanarsko pravo koje je bilo nasljedno za prve srodnike,

-          otvorenosti prema svijetu, kao nositelju  ideje i pokreta nesvrstanosti

-     federativnom državnom uređenju sa šest republika i dvije autonomne pokrajine             

      (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Srbija sa

       pokrajinama Kosovo i Vojvodina)

Svjestan sam da nabrojeni elementi, u suštini nisu idealno i besprijekorno funkcionirali (iako Ustavom garantirani) i da su, u većoj ili manjoj mjeri, u svakodnevnoj praksi, zbog ograničenih materijalnih resursa, zbog stanja svijesti pojedinaca i grupa, naslijeđenih klasnih i svih drugih nejednakosti, nekad u većoj a nekad u manjoj mjeri, u svakodnevnom životu i praksi bili iskrivljavani.

Bez obzira koliko su ove odrednice bile, u određenoj mjeri, deformirane one nisu dovođene u pitanje. Iako neka od njih nije besprijekorno funkcionirala, u društvu nije ispoljavano raspoloženje da se one ukinu ili zamjene nekim suprotnim sadržajima, kao npr., da se ukine samoupravljanje i društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i preda u ruke pojedincima ili grupicama, ili da se ukinu stečena socijalna prava kao npr., besplatno školovanje za sve, beslatna zdravstvena zaštita, stanbeno pravo, socijalna i pravna sigurnost građana itd.

Ovime se dodatno povećava značaj pitanja, potrebe i mogućnosti razjašnjenja, što se to desilo da je narod na izborima «sam sebi ukinuo, u većoj ili manjoj mjeri, navedene odrednice svoje države i svoje vlasti» pa «stvorio drugačiju državu, sa drugačijim karakterom»

Svijestan sam i toga da u ovom radu nije moguće sve razjasniti. Zato ću u daljnem izlaganju iznositi one činjenice koje su mi poznate, a koje smatram relevantnim za razmatranje razloga i uzroka raspada, bolje reći razbijanja SFRJ. 

Jugoslavija je stvorena zajedničkim željama i odlukom svih naroda i narodnosti koji su

u njoj živjeli u toku Narodnooslobodilačke borbe ( 1941 – 1945) i nije bila nikakva  «umjetna

tvorevina», kako je nacionalisti nazivaju. Tu činjenicu potvrđuje čak i  Warren Zimmerman posljednji američki ambasador u Jugoslaviji u svojoj knjizi IZVORI JEDNE KATASTROFE (izdana od «Globus International d.o.o.,1997., Zagreb)    gdje kaže:              

«Hrvatska, koja je bila na strani poražene Austro-Ugarske Monarhije, pridružila se novoj državi u namjeri da bude među pobjednicima u ratu (Prvi svjetski rat) te da se suprostavi talijanskim ambicijama duž dalmatinske obale.Hrvati 19. stoljeća bili su također izvorište poticaja za državu južnih Slavena.Za Sloveniju, najmanju i najzapadniju od ovih triju (riječ je o Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji), Jugoslavija je mogla dati sigurnost protiv teritorijalnih pretenzija Austrije i Italije. Nije bilo ničeg «umjetnog» u nastanku Jugoslavije. Bio je to  dobrovoljni savez triju glavnih nacija – istih onih koje će je 70 godina kasnije raskomadati».

Jugoslavija je bila punopravni član Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju ( OESS ) i bila je vrlo značajan faktor mira u svijetu. Kao pokretač i osnivač Pokreta nesvrstanih, bila je zajedno sa Josipom Brozom  Titom na čelu tog pokreta.Pokret nesvrstanih, u kojem je bilo preko trećine čovječanstva, bio je siguran čuvar mira i borac za ravnopravnost, slobodu i nezavisnost svih naroda svijeta.

Naš samoupravni socijalizam bio je  uzor i škola mnogim radničkim, sindikalnim, kao i  narodnooslobodilačkim pokretima svijeta. Mnogi sindikalni vođe kapitalističke Evrope bili su nadahnuti postignućima samoupravljanja u Jugoslaviji tako da su i u vlastitim zemljama uspjeli izboriti mnoga radnička, samoupravljačka i socijalna prava. Nažalost sada im bezdušni kapitalizam ta prava pomalo oduzima.

Nakon oslobođenja, 1945. godine i uspostave socijalizma Jugoslavija je u svom ukupnom razvoju postizala rezultate kakve nije imala ni jedna zemlja u svijetu. Životni standard svih građana je naglo rastao i od potpuno nerazvijene poljoprivredne zemlje ( prije rata ) do 1990. godine dosegla je nivo industrijski srednje razvijene zemlje Evrope.Mnoge privredne organizacije mogle su se i po kvaliteti proizvoda i konkurenciji nositi sa razvijenijim industrijama Evrope, što se potvrđivalo i izvozom njihovih proizvoda.

Komunistička partija Jugoslavije ( kasnije Savez komunista Jugoslavije ) bila je jedina politička partija koja je 1941. godine pozvala i povela narode Jugoslavije u narodnooslobodilačku borbu i na čelu te borbe bila čitavog četverogodišnjeg rata. Zajedno sa svim naprednim i  slobodoljubivim ljudima Evrope i svijeta ostvarila je veličanstvenu pobjedu nad fašizmom, nacizmom i njihovim slugama, te Jugoslaviju, a time  i Hrvatsku svrstala među zemlje pobjednice u II svjetskom ratu. Druge, građanske stranke i partije su se stavile  direktno u službu okupatora, a u Hrvatskoj i u službu ustaške vlasti ( Hrvatska seljačka stranka sa svojom « narodnom zaštitom – batinašima» ) ili su čekali da rat završi pa da onda dođu na vlast.

Stoga je s pravom Komunistička partija Jugoslavije putem slobodnih izbora 11. studenog 1945. godine i izjašnjavanjem svih građana zemlje uspostavila demokratsku – narodnu vlast i socojalistički društveni poredak i ostala vodeća ( avangardna ) snaga radničke klase sve do raspada Saveza komunista Jugoslavije 1990. i 1991. godine

Tokom čitavog socijalističkog  razvoja ta vodeća uloga Saveza komunista je pomalo popuštala kako su jačali samoupravni organi i odnosi, i građani  sve više postajali svijesni svoje odlučujuće uloge u kreiranju politike i ukupnih odnosa u društvu.

Međutim, postepeno se u Savezu komunista stvarao birokratski aparat i sloj koji je želio zadržati moć i vlast u društvu i taj proces potpunog preuzimanja vlasti od strane radničke klase i građana se presporo odvijao.

Zapravo u samom Savezu komunista je jačao tzv., demokratski centralizam, koji je u stvari, predstavljao stvarni centralizam i diktat otuđene, zatvorene partijske «centrale» nad masom običnog članstva. Brojne rafinirane metode discipliniranja članstva funkcionirale su besprijekorno. Usmjeravanje privrednog i političkog života osmišljavano je u zatvorenim krugovima visokih partijskih foruma i kao diktat prenošeno je dobro razrađenim metodama, preko nižih partijskih foruma, na tzv., partijsku bazu. Cjelokupna takva praksa bila je u proturječnosti sa praksom samoupravljanja. U takvim odnosima Savez komunista je postao kočničar razvoja samoupravljanja i demokracije. U Savezu komunista su se izdvojili i snažno učvrstili birokratizirani «vrhovi» - partijska elita, koja je proizvodila i sve više razgranavala poslušnički mentalitet članova.

Tzv., kadrovskom kombinatorikom na određen način su «podmićivani» bespogovorni karijeristi, a oni neposlušni , kritički nastorjeni, efikasno su etiketirani i onemogućavani. Građanima je bilo potpuno jasno da su «zacementirani» odnosi i kadrovi u partijskim forumima, koji rotiraju s položaja na položaj – po horizontali odavno prestli biti borci za dobrobit radničke kalase i naroda, te da su raznim zloupotrebama i korištenjem privlegija – sebi osigurali udoban život, te da su njihovi javni nastupi, zalaganje za samoupravljanje i demokraciju – samo licemjerna frazeologija. Ugled visokih foruma i funkcionera Saveza komunista (pa time i organizacije u cijelini) u narodu i radničkoj klasi je sve više slabio.

I umjesto, da se Savez komunista reformira i funkcionira kao cjelokupno društvo, da se demokratizira, da unutar sebe otvori prostor i mogućnost za demokratsko, kritičko i stvaralačko ispoljavanje različitih interesnih grupa itd., - Savez komunista se sve više zatvarao i, umjesto da bude u funkciji vlasti (volje) radničke klase i naroda – postao je sila i otuđena vlast nad tom klasom i narodom.

To je imalo presudnu ulogu na stvaranje određenih  kriza u ukupnom privrednom i društvenom razvoju i usporenoj demokratizaciji društva.

Nakon Titove smrti 1980. godine ti problemi su sve više pritiskali društvo. Nije više bilo takvog autoriteta i karizmatične ličnosti koja bi kao Tito mogla u svakom trenutku da mobilizira građane u svim republikama da uspješno prevladaju sve probleme i teškoće. Predsjedništvo SFRJ, kao kolektivni « šef države «, sastavljeno od po jednog predstavnika iz šest republika i dva iz autonomnih pokrajina, bivalo je sve više nejedinstveno već prema tome kakve je instrukcije i upute dobilo u svojim republikama i pokrajinama, a odluke o glavnim pitanjima za zemlju i pojedinu republiku donošene su konsenzusom.

U procesu birokratizacije Saveza komunista, još negdje poslije obračuna sa tzv., etatističko-centralističkim snagama (Ranković i dr., 1966.g.) sve su više jačale  republičke elite

Saveza komunista, pa je Savez komunista Jugoslavije  sve više djelovao kao konfederalna organizacija sve moćnijih, osamostaljenijih republičkih (nacionalnih) partijskih vrhuški (elita), a konsenzus na nivou SFRJ postizan je sve teže, tj. uz sve više međusobnih neprincipijelnih, trulih kompromisa. Usvajani stavovi na saveznom nivou bili su sve apstraktniji, sve dalje od stvarnih životnih tokova, sve manje obavezujući, pa su ostavljali prostora za široka i prizvoljna tumačenja u primjeni Saveza komunista u republikama.

Takvo stanje u Savezu komunista sve se više «preslikavalo» na organizaciju i ostvarivanje klasičnih funkcija države i privrednog i društvenog života uopće.

Moglo bi se reći, da je Savez komunista svojom birokratizacijom i udaljavanjem od baze, od interesa radničke klase, vršio stalni pritisak na smoupravno društvo i da je uspio da «preslika» svoju retrogradnu suštinu na ukupnu organizaciju i funkcioniranje jugoslavenskog društva.

Od 1980. godine pa do raspada Jugoslavije odvijali su se mnogi značajni događaji koji su doprinijeli toj tragičnoj sudbini tako divne i u cijelom svijetu vrlo ugledne zajednice koja se zvala Socijalistička federativna republika Jugoslavija. Ovu tvrdnju vrlo zorno ilustrira u svojoj knjizi  IZVORI JEDNE KATASTROFE, Worren Zimmerman već naprijed spomenuti zadnji američki ambasador u Jugoslaviji gdje kaže:

«Čak i kao komunistička država bila je toliko ljupka da su britanski laburisti ljetovali u njoj u potrazi za političkom ispravnošću. Njezin politički sustav bio je dostatno nestaljinistički da nadahne oponašanje među ljevičarskim demokratskim misliocima Zapadne Europe.Bila je vođa i utemeljitelj velikog bloka od gotovo stotinjak tzv. Nesvrstanih zemalja, uživajući globalni utjecaj daleko iznad njezine skromne veličine i broja stanovnika. Njezino je gospodarstvo bilo dosljedno ispred njihovih komunističkih susjeda, čak ispred Čehoslovačke i Mađarske koje su imale tradiciju zapadnjačkog gospodarstva. Ali najveća je njezina vrednota bila uljudnost i tolerancija među narodima različite etničke pozadine i različitih povijesnih iskustava».

Događaji koji su inicirali tako tragična zbivanja u Jugoslaviji, uz naše propuste i promašaje koji su oslabili kohezionu snagu između Saveza komunista, radničke klase i naroda, proizvedeni su izvan Jugoslavije, prije svega od  Zapadnog imperijalizma i Vatikana.Vatikan i crkva uopće, su stalni zakleti neprijatelji komunista i komunizma. Ne znam zašto? Osim ako nije zbog toga što su komunisti u svoj Manifest uzeli dio njihovog Evanđelja, samo bez Boga? Crkvi bolje odgovara kapitalizam jer u njemu imaju privilegije koje u socijalizmu i komunizmu ne bi imali...Zato nije ni čudo što Vatikan i crkva  neprestalno stvaraju među vjernicima «klimu» odbojnosti prema komunizmu i komunistima. Jedva su dočekali u svijetu, od kapitalizma i imperijalizma, stvorene okolnosti da se sruši «komunizam» u svim zemljama socijalizma. Oni u stvari govore da su srušili komunizam, međutim komunizam se ne može srušiti, jer još nigdje nije ni postojao (on je još neostvarena ideja), već ono što je «srušeno» u Evropi i u Sovjetskom savezu je socijalizam, neki sa više, neki sa manje demokracije.

Prema tome, niti svjetskom kapitalu ni Crkvi nije odgovarao naš samoupravni socijalizam koji je nadahnjivao radničke i oslobodilačke pokrete širom svijeta, naročito Afrike, Azije, te Južne Amerike, a donekle i Evrope.

Samoupravni socijalizam u Jugoslaviji je postigao goleme uspjehe, kako u razvoju gospodarstva i standarda građana, tako i u području sloboda i ljudskih prava.To je bio dokaz da postoji  ljudskiji i humaniji sustav od građanske tzv. «demokracije kapitalističkog tipa». Taj primjer je bio zarazan za radničku klasu kapitalističkog svijeta koja je i u svojim zemljama tražila ljudskije, humanije i socijalnije uvjete od robovanja profitu. Socijalizam i komunizam kao pokret uzdrmali su temelje kapitalističkog svijeta. Dovoljno ozbiljan razlog  da treba učiniti sve da se taj  pokret zaustavi. Međunarodna situacija i previranja koja su pomalo uzdrmala i Sovjetski savez, te energetska kriza koja je bila na pomolu pogodovali su da se kroz ekonomske poteškoće u kojima se našla i Jugoslavija utječe na slabljenje države.

Istovremeno su se i u Jugoslaviji odvijali u neku ruku retrogradni procesi, jer je svaka država po svojoj suštini klasna tvorevina, kao instrument za vladanje od strane klase na vlasti, u ovom slučaju radničke klase. SFRJ se zbog birokratizacije sve više pretvarala, umjesto vlasti radničke klase u vlast elite Saveza komunista nad klasom, a samo deklarativno, «u ime te klase» .

Očito je bilo da se nekim direktnim vojnim akcijama ili direktnom invazijom ili ubacivanjem terorista to ne može postići, aktivnost se usmjerila na potkopavanje zemlje iznutra, slabljenjem temelja na kojima je počivala Jugoslavija a to je bratstvo i jedinstvo. Znalo se da su narodi koji žive u Jugoslaviji jako osjetljivi na nacionalne odnose i da je nacionalizam najbolje oružje koje može biti efikasno. U tu svrhu su angažirani i najekstremniji ustaše i četnici raspršeni nakon II svijetskog rata po zemljama Latinske Amerike, Australije, Kanade, SAD i nekih evropskih zemalja. To se bjelodano potvrdilo u svim zbivanjima u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Ne želim ovdje tvrditi da je taj pothvat predviđao i htio da se pitanje rušenja Jugoslavije odvija u ratnoj drami i tragediji svih njenih naroda, već je bio cilj samo srušiti socijalizam i dokazati da je kapitalizam jedina alternativa za sva vremena.

Koji su to događaji koji su pogodovali slabljenju i rušenju Jugoslavije i socijalizma u njoj?

Kosovo, 11. ožujka 1981. godine izbile su demonstracije u Prištini sa zahtijevom za većom samostalnošću pokrajine u odnosu na vlasti Socijalističke republike Srbije. Demonstracije su vođene uglavnom od strane studenata prištinskog fakulteta ali je u njima velikog učešća imala iredenta Kosova koja je isticala zahtijev «Kosovo republika». Taj događaj je imao dosta veliki utjecaj na sva daljnja zbivanja i sudbinu Jugoslavije. Nakon raspada Jugoslavije i krvavi ratova u kojima se to zbivalo Kosovo je 2008. godine proglasilo nazavisnost i postalo nova država na području bivše Jugoslavije.

Sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća postaje sve naglašenija svijetska energetska kriza koja se dosta drastično osjećala i u Jugoslaviji. Vlada i partijsko rukovodstvo dosta su se teško nosili s krizom pa su povlačeni potezi koji su utjecali na sporiji rast standarda građana i došlo je do naglog rasta inflacije, koja se u 1990. godini penjala i do 3000 posto godišnje. To je dovelo do određenog nezadovoljstva i zabrinutosti građana za daljnju budućnost SFRJ.

Stalna previranja i određeni nemiri na Kosovu nisu prestajali bez obzira na sve pokušaje i Saveza komunista i vlasti da se kriza riješi mirnim putem i u dogovoru između vlasti Republike Srbije i pokrajinskih organa. To je poticalo snažniju pojavu nacionalizma kako albanskog tako i srpskog.

Preloman događaj u odnosima između pokrajine Kosovo i republike Srbije bio je posjeta Slobodana Miloševića predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Kosovu Polju 24. travnja 1987. godine.Okupljeni građani  srpske nacionalnosti uzvikivali su da ih vlasti Kosova proganjaju i da Albanci sve više preuzimaju rukovodećih pozicija i u vlasti i organima samoupravljanja, kao i u Savezu komunista.

Na tom skupu je Milošević prijeteći izrekao okupljenim Srbima onu poznatu rečenicu «Niko ne sme da vas bije»!

Ovdje je važno napomenuti da je poslije tih događaja došlo do razilaženja u traženju riješenja kosovske krize između Miloševića i Ivana Stanbolića koji je tada bio predsjednik Predsjedništva Socijalističke republike Srbije. Milošević je sa svojim istomišljenicima i pristašama stvorio takvu klimu da je  u prosincu iste godine smijenjen Ivan Stanbolić sa funkcije predsjednika Predsjedništva Socijalističke republike Srbije i tako je Milošević preuzeo potpunu vlast u Srbiji bez  konkurencije i opozicije. Ivan Stanbolić je kasnije po narudžbi Miloševića ubijen i tako je potpuno onemogućen u dijelovanju.

Velika većina građana Jugoslavije bila je emotivno vezana uz ličnost Josipa Broza Tita koji je narode Jugoslavije vodio kroz teške godine Narodnooslobodilačke borbe i u poslijeratnoj izgradnji i uvijek uz pomoć suradnika iznalazio rješenja za sve probleme i poteškoće kroz koje se prolazilo. A one nisu bile ni male ni lake. U znak zahvalnosti Titu za sve njegove zasluge svake godine za njegov rođendan, koji je ozvaničen kao «Dan mladosti», 25. svibnja,

je za njegova života, predavana štafeta u kojoj je izražavana ljubav i želje Titu za dug život i da nas još dugo vodi u sretniju budućnost. Nakon Titove smrti štafeta se i dalje nosila kroz čitavu Jugoslaviju kao i do tada ali je na Dan mladosti predavana predsjedniku Saveza Socijalističke omladine Jugoslavije. Godine 1988. je u Sloveniji došlo do određenih problema oko nošenja i uopće postojanja čina Štafete mladosti ali je još te godine ipak štafeta nošena i predana  predsjeniku omladine za Dan mladosti u Beogradu. To je bila posljednja Štafeta

mladosti, što je unijelo dosta zabrinutosti i nevjerice kod naroda Jugoslavije uz pitanje «Što to Slovenci hoće»?

Ne nalazeći riješenje kosovske krize u Srbiji sve više jača srpski nacionalizam, a Milošević čak i uz pomoć nacionalista, iako mnogi tvrde da on sam nije bio nacionalista, učvršćuje svoju vlast. Po Srbiji se organiziraju mitinzi nazvani «dešavanje naroda» ili posprdno «jogurt revolucija», na kojima se traži smjenjivanje svih onih rukovodilaca i u partiji i u vlasti koji nisu po volji Miloševiću.Prvi najveći takav miting održan je 9. srpnja 1988. u Novom Sadu, na kojem je zahtijevana smjena pokrajinskog rukovodstva Vojvodine. Iza toga je, naravno uslijedila smjena tog rukovodstva. Slijedila je smjena republičkog rukovodstva Crne Gore,  te pokrajinskog rukovodstva Kosova. Umjesto dotadašnnjih rukovodilaca u huškačkoj atmosferi izabrana su nova rukovodstva koja je diktirao Milošević po svom ukusu. Takva atmosfera u Srbiji i Crnoj Gori uznemirila je i zabrinula sve poštene građane, kako tih republika, tako  još više ostalih republika Jugoslavije. To je pogodovalo, do tada uglavnom prikrivenim nacionalistima drugih republika, da stupe na otvorenu scenu i da pozivaju «svoj narod» u otpor srpskom nacionalizmu koji ugrožava «našu opstojnost». Pokazlo se da su te pojave naročito bile naglašene u Sloveniji u vidu nacionalizma i separatizma i u Hrvatskoj u početku više nacionalizma a kasnije i separatizma.

Kako bi pokazao svoju snagu Milošević je organizirao veliki mitimg u Beogradu 19. studenog 1988. na kojem je bilo preko milijun «mitingaša», na kojem je bilo izvikivanja «Ubićemo Vlasija!», «Ubićemo Šuvara!», «Zahtjevamo hapšenja!» i druge zastrašujuće parole. Miloševać je u svom «vatrenom govoru» obećao i hapšenja i druge represivne mjere.

Radi tako stvorene klime došlo je i do značajnog razilaženja u rukovodstvu Savez komunista Jugoslavije – Predsjadništvu i Centralnom komitetu.  Održano je mnoštvo sjednica Centralnog komiteta i Predsjedništva Centralnog  komiteta na kojima se htjelo i pokušavalo u drugarskoj i tolerantnoj atmosferi usuglasiti stavove i naći zajedničke izlaze iz krize. To nije išlo zato što su izlaze iz krize trebali tražiti oni koji su je i izazvali, a oni su na sjednicama lijepo diskutirali a u džepu su «držali figu».Na kraju 16. sjednice CKSKJ predsjednik Presjedništva CKSKJ Stipe Šuvar je u dosta dramatičnom tonu opisao situaciju u Jugoslaviji i što nam se može dogoditi. Tom prilikom je istakao:

« Ta politička linija na Kosovu uzrokovala je zapravo grč, u kojem je šest godina nakon 1981. sve išlo a nije išlo, krenulo pa stalo. S druge strane, pritisci su se nastavljali, nezadovoljstvo ljudi raslo, iseljavanje dalje teklo. Kada mi nismo bili u stanju rješavati stvari, ponudio se srpski nacionalizam, sa svojim nepostojećim Memorandumom, sa svojim Milutinom i antititovskim programom.Stalno ponavljamo da nacionalisti koriste naše slabosti. Pa nisu ludi da ih ne koriste! Oni zapravo žele da Srbe i Crnogorce s Kosova dignu s ognjišta masovno, kao dokaz propasti Titove Jugoslavije.Trude se da negiraju bilo kakav uspjeh, i traže glave svih rukovodilaca albanske nacionalnosti, postavljaju ultimatume. No,  smatram da ovaj CK ne može ni u jednom času i ni prema kom imati bilo kakve popuste i propuste Ne smije  zato što se radi o opstanku Jugoslavije».

Radi traženja izlaza iz krize održane su 17. i 20. sjednica CKSKJ, 17. listopada 1988. odnosno 30. siječnja 1999.godine. Ove sjednice su trebale biti «prelomne» za daljnji razvoj događaja.

Međutim, i poslije nekoliko dana zasjedanja, naročito 20. sjednice, nije postignuto jedinstvo u Savezu komunista Jugoslavije. U šestom mijesecu 1990. se trebao održati redovni 14. kongres SKJ od kojeg se očekivalo da on bude ta prelomnica u traženju izlaza. Pošto je situacija postajala sve dramatičnija odlučeno je da se Kongres održi ranije kao izvanredni.

U uvodnom izlaganju na 20. sjednici CKSKJ  predsjadnik Stipe Šuvar ističe:

« I u najudaljenijim krajevima kugle zemaljske čuli su za Tita i Jugoslaviju ne samo po hrabroj partizanskoj borbi, otporu Staljinu 1948. godine, socijalističkom samoupravljanju i politici nesvrstanosti, već i po bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti. Nažalost, danas nas u svijetu pretežno spominju kao zemlju kojoj prijeti raspad baš zbog nacionalnih sukoba, svađa,

kosovske drame, separatističkih i unitarističkih tendencija, slabosti federacije, a jakosti samodovoljnosti republika kao nacionalnih država, itd. Moramo se upitati, što se to dogodilo s nama i da li je doista tako, da li nam doista prijete, na pragu 21. stoljeća, i mogući bratoubilački obračuni?»

Pored svih tih sjednica rasprava i stavova o riješenju krize, sve ide svojim tokom, jer opet svatko radi po svome.Srbija 28. ožujka 1989. izglasava amandmane na Ustav republike s kojima ukida autonomnost pokrajinama Kosovu i Vojvodini. To je stvarno prelilo čašu i još više raste nezadovoljstvo u tim pokrajinama. Naročito na Kosovu i to je bio ozbiljan signal i izgovor albanskim nacionalistima i separatistima da još žešće krenu u akciju među građanim i da se pripremaju i naoružavaju za predstojeće, pa i oružane akcije do konačnog oslobođenja i samostalnosti Kosova kao međunarodno priznate države.

Jačanjem srpskog nacionalizma istovremeno, pod izgovorom opasnosti od Srbije i njene dominacije u Jugoslaviji, jača hrvatski i slovenski nacionalizam i separatizam. U Soveniji se već otvoreno govori o otcjepljenju od  Jugoslavije i vlastitoj državnosti. U Hrvatskoj se pojavljuju parole o stoljetnom snu Hrvata da imaju vlastitu samostalnu državu.

U Srbiji se dalje nastavlja sa mitinzima. Milošević organizira veliki miting na Kosovu polju povodom 600-godišnjice kosovske bitke u kojoj su Srbi poraženi od Turaka 1389. godine.

Na tom mitingu je Milošević otvoreno zaprijetio da će Srbija i Srbi ako treba upotrijebiti i oružje za ostvarivanje svojih ciljeva. Kojih ciljeva, to tada nije rečeno, ali su to svi shvatili kao prijetnju za dominacijom Srbije i Srba, kao najbrojnije nacije, nad ostalim republikama.

Već 28. rujna 1989. Slovenija usvaja amandmane na svoj republički Ustav kojim proglašava prednost republičkih zakona pred saveznim zakonima federacije. To je bio već prvi praktični korak ka separatizmu, bez obzira što su Slovenci u svojim javnim izjavama zagovarali zajedništvo, ali u «labavijoj federaciji» nego što je postojeća.

U Hrvatskoj i Sloveniji se počinju osnivati nacionalne, bolje reći nacionalističke, stranke i ozbiljno zagovara višestranačke izbore.

Na međunarodnoj političkoj sceni  se događaju značajne promjene koje će utjecati na odnose snaga u svijetu, nažalost u korist kapitalizma i imperijalizma.

U Sovjetskom Savezu Gorbačov provodi reforme pod nazivom «Perestrojka» koje ozbiljno ugrožavaju stabilnost i jedinstvo Sovjetskog Saveza kao jedinstvene države.

Sovjetski Savez je nastao 1922. godine na prostoru Carske Rusije nakon Oktobarske Revolucije iz oktobra ( listopada ) 1917. koju je u Rusiji provela Komunistička partija Rusije ( Boljševika ) na čelu sa Vladimirom Iljičom Lenjinom.Savez je imao pun naziv Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika ( SSSR ) i u njegovom sastavu je bilo 15 Republika koje su nakon raspada Saveza postale suverene države. To su: Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Gruzija, Armenija, Azerbejdžan, Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kirgistan, Tadžikistan, Estonija, Litva i Latvija.Zadnji predsjednik Sovjetskog Saveza bio je Mihail Gorbačov koji je dao ostavku 25. prosinca 1991. i predao dužnost Borisu Jeljcinu i tim činom je Sovjetski Savez zbrisan sa političke scene svijeta.

Boris Jeljcin je najprije bio u nemilosti Gorbačova, da bi ga na kraju uzeo u svoj uži rukovodni kadar za provođenje Perestrojke.Međutim, Jeljcin je sa određenim brojem konzervativaca u vladi Gorbačova skovao zavjeru protiv njega i zahtijevali su povlačenje Gorbačova sa mjesta predsjednika, što je on i učinio kako smo gore naveli.

Kad je Jeljcin postao predsjednik Ruske  Federacije  u kolovozu 1991. je dekretom zabranio rad Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Time je došao u sukob sa velikim brojem deputata u ruskom parlamentu koji su 1993. pokušali srušiti Jeljcina zatvorivši se u Parlamentu. Jeljcin je taj problem riješio vrlo «demokratski». Kad nakon nekoliko dana nije mogao pregovorima rješiti taj problem 10. svibnja 1993. godine gađao je  Parlament vlastite države topovima i uz nekoliko desetina mrtvih okončao pobunu. Zaista «demokratski» na kaubojski način. Naravno dobio je u tome podršku Zapadnog svijeta na čelu sa Amerikom. Odatle je valjda i dobio upute i instrukcije kako se to «demokratski» rješava. Tako eto Sovjetski Savez nakon gotovo 70 godina iz «komunizma» uđe (jadan) u «demokraciju».

Brzo smo ga i mi slijedili.I tako još jadniji postadosmo.

Rušenjem Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine i ujedinjenjem Zapadne kapitalističke Njemačke i Istočne socijalističke u jedinstvenu državu Njemačku sa kapitalističkim uređenjem prestaje postojati jedna socijalistička država.Time se ruši i imaginarna «željezna zavjesa» koja je dijelila kapitalistički-zapadni od socijalističkog-istočnog svijeta.To otvara put pohodu kapitalizma, naročito američkog, na obračun sa socijalizmom kao «stalnim baukom» koji ugrožava kapital i velike profite bogatih na štetu siromašnih, te  put globalizaciji, na američki način, koji nije ništa drugo nego čisti ekonomski i politički imperijalizam.

U prosincu 1989. godine dolazi do određenog puča u Rumunjskoj i ubistva predsjadnika Ceaucescua i njegove supruge. Ode još jedna socijalistička zemlja i kapitalizam uđe duboko u interesnu sferu Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka. Nestankom Istočne Njemačke kao države, te prevratom u Rumunjskoj dolazi do ozbiljne krize i u Varšavskom paktu, stvorenom 1955. godine kao vojnom savezu istočnoevropskih socijalističkih zemalja, nasuprot NATO paktu osnovanom 1949. godine od zapadnoevropskih kapitalističkih zemalja.

Varšavski pakt se raspada, a zemlje koje su pripadale tom paktu  i bile pod dominacijom Sovjetskog Saveza kao što su: Čehoslovačka, Poljska, Bugarska, Rumunjska, Mađarska iz  socijalizma tzv. tranzicijom prelaze na kapitalistički sistem (takozvani – demokratski), a Čehoslovačka se raspada u dvije samostalne države – Češku i Slovačku.

Raspadom Sovjetskog Saveza, te Varšavskog pakta i tranzicijom zemalja tog pakta, bolje reći kontrarevolucijom u tim državama nestaje najveći broj socijalističkih zemalja svijeta i u Istočnoj Evropi ostaje još jedino Jugoslavija kao socijalistička država. Sada je ona na redu, ali nažalost sa najkrvavijim scenarijem u Evropi nakon drugog svjetskog rata.

Nasuprot snagama nacionalizma koje su ozbiljno ugrožavale jedinstvo i opstanak Jugoslavije bila je većina onih koji su znali da bez jedinstvenosti SFRJ i socijalističkog samoupravnog sistema nema mirnog i normalnog života i razvoja svih građana, nacija i naroda koji u njoj žive. Najveći garant jedinstvenosti i cjelovitosti Jugoslavije su bili: Josip Broz Tito, Savez komunista Jugoslavije, Jugoslavenska narodna armija (JNA), organi vlasti Federacije,te bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti.

Josipa Broza Tita nije bilo, Savez komunista je nagrižen birokratizacijom, nesuglasicama, pa i nacionalizmom od kojeg ni on nije bio imun. JNA je ostala jedinstvena, ali ne još za dugo, do prvih višestranačkih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj. U Saveznoj narodnoj skupštini delegati iz republika i pokrajina su se ponašali kako im je diktirano iz njihovih izbornih sredina.

Bratstvo i jedinstvo je načeto nacionalističkim istupima pojedinih rukovodilaca u republikama i pokrajinama i direktnim djelovanjem neprijatelja socijalističke Jugoslavije poraženih u Drugom svijetskom ratu iz dijaspore i njihovih istomišljenika u zemlji. Najviši organi i čelnici SFRJ, svijesni ozbiljnosti, političke i  gospodarske krize, te narušenih odnosa među republikama i nacijama poduzimali su određene mjere i korake za izlazak iz poteškoća, ali nisu mogli provesti niti jednu ozbiljniju mjeru ili reformu jer su imali jaku opstrukciju iz republika, naročito Slovenije, Hrvatske i Srbije.

Jedinstvo Saveza komunista i SFRJ pokušao je spasiti Stipe Šuvar koji je bio na čelu Saveza komunista Jugoslavije sa jednogodišnjim mandatom od 30. lipnja 1988. do 17. svibnja 1989.

godine, a član Predsjedništva SFRJ od kraja svibnja l989. do sredine kolovoza l990. kad ga je silom odluke novoizabranog Sabora Hrvatske zamjenio Tuđmanov  kadar Stipe Mesić. Šuvar je otvoreno branio jedinstvo Jugoslavije i jednako žestoko istupao protiv slovenskog separatizma, hrvatskog nacionalizma i separatizma, kao i protiv srpskog nacionalizma i pokušaja Miloševićeve unitarizacije Jugoslavije. Iako se solidarizirao sa rudarima Trepče na Kosovu 1989. i jedini od saveznog nivoa išao s njima na razgovore, koje je vodio čak u rudarskoj jami oštro je kritizirao i albanski nacionaliza i iredentizam. Radi takvog principijelnog  stava bio je kritikovan sa svih strana od onih koji su se osjećali pogođeni njegovom kritikom.

Drugi vrlo važan rukovodilac Saveznog ranga koji je svim silama branio jedinstvo i daljnju demokratizaciju društva u Jugoslaviji bio je Ante Marković tadašnji predsjadnik Saveznog Izvršnog  vjeća ( Vlade ). On je svojom privrednom reformom i mjerama Vlade nudio izlaze iz krize misleći da će tako «zabaviti» republička rukovodstva angažmanom na provođenju tih mjera pa neće imati vremena da se bave međusobnim prepucavanjima između republika međusobno i  da će tako splasniti i međunacionalne tenzije koje su stvarane dirigiranim javnim informiranjem koje je odigralo vrlo sramnu ulogu u rušenju Jugoslavije.

Tako je 1. siječnja 1990. obznanio denominaciju dinara tako da je 10.000 dinara vrijedilo 1 dinar, koji je ujedno postao konvertibilan, a 1 DM ( njemačka marka ) vrijedila je 7 dinara. To je trebalo potaći izvoz i pokrenuti intenzivnije privredne tokove i obuzdati dotadašnju veliku inflaciju.

Evo što o Markovićevim namjerama u to vrijeme kaže Warren Zimmerman, IZVORI JEDNE KATASTROFE:

« Novi je premjer vrlo određen glede svojih namjera «Započeo sam s idejom modernizacije socijalizma. Ali sad namjeravam ići mnogo dalje. Uloga države mora se reducirati. Moraju se dogoditi strukturalne promjene...Ja pokušavam progurati zakone koji će ukloniti zapreke privatnom vlasništvu, liberalizirati trgovinu tako što ćemo osloboditi uvoz, reducirat ćemo napuhanu vladinu potrošnju,promovirat ćemo male i srednje velike industrije i uspostaviti istinske bankarske funkcije u bankarskom sustavu.Namjeravam u 1990. imati jaki i potpuno konvertibilni jugoslavenski dinar.»

Međutim, naumi Slovenije i Hrvatske su bili  da se Jugoslavija preuredi kao «labava konfederacija» ili da se Slovenija i Hrvatska izdvoje u samostalne suverene države. Naročito je to postalo bjelodano kad su provedeni višestranački izbori u te dvije republike.

Ovdje je potrebno samo malo zadržati se na tome koliko je pošteno to opredjeljenje u ovim dvjema republikama.

 Slovenija je najviše prosperirala u sastavu Jugoslavije. Njen brutoproizvod  po glavi stanovnika i standard građana bili su najviši u državi. Slovensko Primorje bilo je pod okupacijom i u sastavu Italije do 1945. godine. Stvaranjem Jugoslavije ušlo je u sastav Republike Slovenije.Sigurnost Slovenije i njenih granica uvijek je bilo ugroženo od strane Italije i Austrije a u Jugoslaviji te opasnosti nije bilo.Slovensko tržište je bilo uglavnom okrenuto prema  ostalim republikama u Jugoslaviji, jer je zbog veće konkurencije teško moglo da se nosi sa trgovinom zapadnih susjeda.

Hrvatska je bila odmah iza Slovenije po brutoproizvodu i standardu građana u bivšoj državi. Čitava Istra i dobar dio Dalmacije i otoci bili su u sastavu Italije do 1945. godine, dio Međimurja i Baranje bio je u sastavu Mađarske. Sve je to stvaranjem Jugoslavije postalo sastavni dio Republike Hrvatske. U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj su bile velike industrije kao što su INA, Prvomajska, Rade Končar, Jugovinil, Borovo, Željezara Sisak, Gavrilović Petrinja,  Đuro Đaković, Tvornica lakih metala Šibenik, Radonja Sisak, Varteks  Varaždin,  Jugoturbina Karlovac, Torpedo Rijeka, Jugoslavenski naftovod, Brodogradilišta, Pliva Zagreb, Saponija Osijek, te velike luke na Jadranu što je bilo dika i ponos cijele Jugoslavije, te  poznato i priznato u čitavom svijetu.Posebno su bili razvijeni mnogi poljoprivredni kombinati i poljoprivredna gospodarstva širom Slavonije, Baranje i Srijema, kao i u dolini Neretve, te Ravnim Kotarima u Dalmaciji, stočarstvo na Baniji u kooperaciji sa Gavrilovićem i dr.

Sve je to stvoreno  razvojem socijalizma i samoupravljanja u  Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

I sada kad su se te dvije republike tako razvile, a naravno razvijale su se i druge republike i pokrajine u Jugoslaviji, ali sporijim tempom, sad im više ne treba Jugoslavija, mogu i same.

Alal im vjera, rekli bi Bosanci! Sve one igre i blefiranja Tuđmana i Kučana o Jugoslaviji kao konfederaciji bile su samo za umirenje javnosti, jer su znali unapred da to Milošević neće prihvatiti.

Spomenut ću ovdje još dvojicu saveznih rukovodilaca Jugoslavije koji su se jedan manje a drugi više zalagali za očuvanje jedinstva zemlje. To su Raif Dizdarević i Janez Drnovšek koji su bili jednogodišnji  predsjednici Predsjedništva SFRJ.

Raif Dizdarević je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1988. do 15. svibnja 1989. godine. U Predsjedništvo je biran u Bosni i Hercegovini i kao njihov kadar bio je životno zainteresiran za očuvanje Jugoslavije jer je Bosna i Hercegovina sastavljena od tri konstitutivna naroda – Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) i mnogih nacionalnih manjina. Često je nazivana i «Jugoslavija u malom» i naravno da je njen opstanak presudno zavisio o opstanku Jugoslavije kao cjeline. Dizdarević je svim svojim aktivnostima i potezima pokušavao smirivati uzavrele nacionalističke i separatističke strasti. Ali mu to nije uspijevalo već se «gruda snijega» nacionalizma sve više povećavala i stvarala lavinu umjesto da se topi.

Na mjesto Dizdarevića za predsjednika Predsjedništva SFRJ došao je Janez Drnovšek kadar iz Slovenije, isposničkog izgleda ali jako strpljiv i promišljen u postupcima. Njegov mandat je trajao od 15. svibnja 1989. do 15. svibnja 1990. Zajedno sa Antom Markovićem, predsjednikom Vlade je pokušao provoditi Vladine reforme u nadi da će promjeniti stanje u Jugoslaviji na bolje za njen opstanak. Iako je bio kadar iz Slovenije nije pokazivao sklonosti za otcjepljenje Slovenije od Jugoslavije kao što su to pokazivali neki Slovenski rukovodioci.

Bilo je još dosta saveznih i republičkih rukovodilaca koji su se zalagali za opstanak SFRJ i teško bi ih bilo sve nabrojiti, ali je očito da su oni koji su rušili Jugoslaviju bili brojniji, ili bar jači u djelovanju i dođosmo ovdje gdje smo sada u jadnu «demokraciju» građanskog tipa koja konačno ipak sve više pokazuje svoju nemoć opstanka ali se još grčevito drži i bori velikim interesom kapitalista i njihovog profita.

Jugoslavenska narodna armija je isto tako bila garant jedinstva i stabilnosti zemlje i zalagala se za njen opstanak i daljni razvoj socijalizma sve do momenta dok nisu novoizabrane vlasti Slovenije i Hrvatske pozvale oficirski kadar, vojne službenike, te vojnike na odsluženju vojnog roka iz Slovenije i Hrvatske da se povuku iz Jugoslavenske narodne armije.Tim činom JNA  je prestala biti Jugoslavenska i narodna.

Najiskrenije republike projugoslavenski opredjeljene bile su one koje su bile i najnerazvijenije – Makedonija i Bosna i Hercegovina.

Makedonija je poslije drugog svjetskog rata dobila u Jugoslaviji status republike na čiji teritorij su u prošlosti pretendirali susjedi – Grčka, Bugarska, Albanija i Srbija. Sada se Jugoslavija našla kao zaštitnica Makedoniji da se može ravijati kao samostalna republika, bez straha na pretenzije susjeda. U Jugoslaviji je postigla ogromne rezutate u ukupnom razvoju i strahovala je što će se desiti ako nestane smoupravne socijalističke Jugoslavije.

Bosna i Hercegovina je kao što smo napomenuli bila «Jugoslavija u malom» i kroz čitavo vrijeme postojanja Socijalističke Jugoslavije uživala je status nerazvijene republike u koju su solidarno ulagale ostale republike za njen razvoj. To je znatno podiglo materijalni  i kulturni nivo ove, još od Turskog vremena, zaostale zemlje. To je većina građana ove republike cjenila i time je njihov strah i interes za opstanak Jugoslavije kao samoupravne i socijalističke zemlje bio velik i životno presudan.

Većina građana Jugoslavije je bila čvrsto vezana uz samoupravni socijalizam jer im je on pružao siguran posao, stanbeno zbrinjavanje, besplatnu  zdravstvenu zaštitu i školovanje, socijalnu i građansku sigurnost, potpunu nacionalnu ravnopravnost i slobodu  govora, pisanja, izražavanja vjerskih osjećaja, te kretanja na području čitave Jugoslavije kao i širom Evrope i Svijeta.

 Bilo je za očekivati da je nemoguće pored tako opredjeljenih i osvještenih građana dovesti u pitanje samoupravni socijalizam, a pogotovo Jugoslaviju. Međutim, sva sredstva informiranja, sem rijetkih izuzetaka bila su, od strane moćnika koji su vladali situacijom, upregnuta u prljavu rabotu instrumentaliziranja građana i javnog  raspoloženja. Građani su bili totalno zbunjeni jer su naučili vjerovati sredstvima informiranja i smatrali su da sve što je bilo

na televiziji ili u navinama je istina. A što je najvažnije u Sloveniji se pisalo da je ta republika najgore prolazila u Jugoslaviji i da je bila iskorištavana. U Hrvatskoj su pisali da su sva sredstva iz Hrvatske išla u Beograd, naročito ona od turizma-devize, da su Srbi na svim rukovodećim položajima, naročito u vojsci, policiji u sudstvu itd. Pa sve do apsurda da su Srbi najveći neprijatelji Hrvata i hrvatstva (ne znam samo što je to hrvatstvo?) i sl. Dosta ilustrativno tu situaciju u Hrvatskoj opisuje Warren Zimmerman u svojoj knjizi IZVORI JEDNE KATASTROFE:

« Način na koji se Tuđman poslužio hrvatskim tiskom bio je znatno grublji od načina njegovih komunističkih prethodnika.On je na čelo HRT-a postavio Antuna Vrdoljaka, koji je čak i po Tuđmanovim kriterijima bio nacionalistički fanatik. Vrdoljak mi je jednom prilikom rekao da su Srbi genetski sposobni samo za rat, a ne i za intelektualne djelatnosti..».

Novine i televizija u Srbiji su opet trubili da je Srbija najgore prošla u Jugoslaviji, da su Srbi u drugim republikama, naročito u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, te na Kosovu ugroženi, da su Hrvati genocidan narod, da Srbi svi moraju živjeti u jednoj državi, da će Srbi ako bude

potrebno i oružjem ostvariti svoja prava  i sl.

Kasnije ćemo se osvrnuti još na groznije stvari kako su sredstva javne riječi odigrali tu svoju sramnu ulogu «tjeranja ljudi u svoje nacionalističke torove».  Mislim da se može slobodno reći da od drugog sjetskog rata pa do danas nigdje nije bilo tako besramnih laži i huškanja jednog naroda protiv drugog kako je to bilo prilikom raspada Jugoslavije.I Gebels bi im pozavidio na umijeću smišljanja i lansiranja laži, te foto i drugih montaža. Pa kako to nebi radili bolje od njega kad su opremljeni puno boljom tehnikom od njega, a mentalni sklop im je  isti kao i njegov. I od tih gebelsa nitko do danas nije odgovarao ni krivično ni moralno, a njihovom «pomoći» upropašteni su i uništeni mnogi životi i materijalna dobra.

U takvim uvjetima od 20. do 23. siječnja 1990. godine održavao se 14. vanredni Kongres Saveza komunista Jugoslavije. I sam sam bio učesnik tog Kongresa kao delegat izabran u svojoj «bazi» Međuopćinakoj  konferenciji saveza komunista Sisačko-banijske regije. Sa velikim veseljem sam išao sa ostalim delegatim iz Siska pod utiskom ranijeg učešća kao delegat l2. Kongresa SKJ održanog 1978. godine. To je bio nezaboravni Kongres, posljednji na kojem je drug Tito imao Referat o daljnjem razvoju samoupravne demokracije u Savezu komunista i društvu. Na tom Kongresu pokazalo se puno jedinstvo svih delegata iz čitave Jugoslavije da ćemo nepokolebivo slijediti liniju Saveza komunista i druga Tita. Je li možda

to jedinstvo bilo lažno? Događaji na l4. vanrednom Kongresu me upućuju i na takvo razmišljanje.Nemam odgovora, teško prihvaćam i shvaćam kasnije događaje.

Moram reći da u nijednom momentu tokom održavanja Kongresa nisam ni u snu pomišljao da bi to mogao biti kraj SKJ, a naročito Jugoslavije, bez obzira na sva neslaganja među delegatima i delegacijama, naročito Slovenije s jedne strane i Srbije s druge strane. Kad su delegati Slovenije, a kasnije i delegati Hrvatske napuštali Kongres još uvijek sam mislio da to nije ništa tragično, pa komunisti mogu imati različite poglede i stajališta o pojedinim pitanjima, ali nema tog problema koji se ne može razumnim i argumentiranim pristupom razriješiti. To sve vrijedi ako su u pitanju komunisti (mislim pravi komunisti). E sad se postavlja pitanje jesu li u pitanju bili pravi komunisti ili samo članovi SKJ, bez obzira na kakvim su se partijskim funkcijama nalazili.

Sada, na kraju osjećam gorčinu i pomalo me je stid što sam i sam učestvovao u tom događaju i među delegatima koji su napustili Kongres, iako sam bio protiv napuštanja i prekida Kongresa.

Pokušat ću ukratko, bez šire analize, naznačiti koja su to osnovna neslaganja na Kongresu bila i tko je u njima učestvovao.

Najveća polemika se vodila između delegata Slovenije i Srbije. Slovenci, na čelu sa Milanom Kučanom, predsjednikom SK Slovenije, su zahtijevali veću demokratizaciju u Savezu komunista zahtjevajući konfederalne odnose u Partiji i konfederalno uređenje države. Slobodan Milošević, predsjednik SK Srbije,  je zastupao stajalište da treba jačati centralizam u Savezu komunista i za princip «jedan čovjek, jedan glas». Ta rasprava je prerasla u ukopavanje svakog u svoje pozicije bez izgleda da će doći do dogovora i normalnog nastavka

rada  Kongresa. Diskusija je trajala do duboko u noć 22. siječnja 1990. i na kraju je delegacija Slovenije odlučila da napusti sjednicu i Kongres.

Sutradan, 23. siječnja ostale delegacije su se okupile da se odluči hoće li se Kongres nastaviti bez  delegata iz Slovenije ili će se prekinuti i nastaviti u nekom drugom terminu do kada bi trebalo usaglasiti stavove i sa delegacijom Slovenije. Delegati iz Srbije su zahtijevali nastavak Kongresa i bez delegata Slovenije, međutim tome se suprostavila delegacija Hrvatske na čelu sa Ivicom Račanom, predsjednikom SK Hrvatske. Tome su se pridružile i delegacije

Makedonije i Bosne i Hercegovine, uz prijetnju da će i one napustiti Kongres ako nastavi sa radom u krnjem sastavu.

Milan Pančevski delegat iz Makedonije, ujedno tada na dužnosti predsjednika Saveza komunista Jugoslavije, je zaključio rad Kongresa uz riječi da će se Kongres nastaviti a za termin će se dogovoriti uz usaglašavanje predstavnika SK svih republika i pokrajina.

Ali, nažalost to se nije desilo i to je označilo definitivan raspad Saveza komunista Jugoslavije, koji je uspješno prolazio sve krize preko 70 godina i savladavao i mnogo teže problema od ovih tada stvorenih. Tužno, ali nažalost istinito.

Bašić Ivica, prof. ind. pedag., Sisak